Legende o groblju kod Ustikoline: Žalosna bukva koja se ne smije dirati i grobovi plemića koji su primili islam

Stećci, kameni nadgrobni srednjovjekovni spomenici, svjedoci jednog vremena koji svojim različitim oblicima, dimenzijama, ukrasima i natpisima predstavljaju kulturološki fenomen u svijetu rasprostranjeni su na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, a veći broj ovih nadgrobnih spomenika nalazi se i na području Bosansko-podrinjskog kantona Goražde.

Jedno od važnijih lokacija je Nekropola na Presjeci kod Ustikoline, koje se po oblikovnim elementima vezuje za srednjovjekovnu tradiciju sahranjivanja. Na osnovu pronađenih ostataka, groblje datira iz 16. stoljeća.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika donijela je odluku kojom se grobljanska cjelina – Groblje na Presjeci kod Ustikoline proglašava nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. U pitanju je ugroženi spomenik, a oštećenje, uništenje ili prisvajanje spomenika, kao i nedopušteno obavljanje istraživanja i drugih radova na spomeniku predstavlja krivično djelo.

Pored groblja na Presjeci, na području općine Foča-Ustikolina dosad su još tri lokaliteta proglašena Nacionalnim spomenikom BiH: Modro Polje, (historijsko područje), Most na Kožetini (historijski spomenik), te Zebina Šuma, (historijsko područje).

Zavod za zaštitu spomenika kulture BiH u periodu od 1977. do 1979. godine vršio konzervatorsku sanaciju nekropole na Presjeci. U opisu radova na sanaciji unutar uzdignute, pravilnim zidom omeđene nekropole, kaže se da je “odstranjena, tokom vremena nakupljena zemlja, kamenje i drveće iz jarka oko zida, izvršena rekonstrukcija okvirnih zidova i djelomična rekonstrukcija sarkofaga, nivelacija zemljišta i zasađena trava.” (Azra Redžić, Staromuslimansko groblje na Presjeci kod Ustikoline, Naše starine, Sarajevo 1984.) U ratu od 1992. do 1995. godine, groblje je korišteno u vojne svrhe, razrovano je i prekopano. Danas broji 158 stećaka od kojih je najveći broj utonuo u zemlju, a dio je oštećen. Iako je proglašeno nacionalnim spomenikom BiH, danas o njemu nažalost niko ne vodi računa.
Groblje na Presjeci je od Ustikoline udaljeno pet kilometara, a nekropola se sastoji od nekoliko skupina nišana koji se svrstavaju među najstarije očuvane nišane u Bosni i Hercegovini. Njihova se posebnost ogleda u motivima kojima su ukrašeni, a koji su zajednički reljefnoj dekoraciji na stećcima: motivi koplja, zastava, nadžaka, lukova i strijele, sablji, jabuka, ljudskih ruku…

U kontinuitetu lokalne tradicije sahranjivanja svjedoče i zidane grobnice, koje se na Presjeci nalaze na vještački formiranom platou sa nešto gušćom koncentracijom nadgrobnika u obliku sarkofaga.

Tradicija zidanih grobnica u Bosni i Hercegovini prisutna je još od antičkog, ranokršćanskog doba, a potom nastavljena u Srednjem vijeku. Postojanje zidanih grobnica uveliko čini ovu nekropolu specifičnom.

Način sahranjivanja u zidanim grobnicama antička je i starokršćanska tradicija, ali se susreće i kod nekih bh. srednjovjekovnih funeralnih spomenika – stećaka. Međutim, u muslimanskoj tradiciji sahranjivanja to je rijetka pojava, pa se pretpostavlja da su u pitanju grobovi domaćih plemića koji su primili islam, a sačuvali staru tradiciju sahranjivanja.

Monumentalni nišani izrađeni su od bijelog dolomitskog krečnjaka sa kvarcnom kristalizacijom, što upućuje na kamenolom u obližnoj Miljevini. Obrađeni su u maniru skopske klesarske škole.

Mnoga su narodna predanja ali i istraživanja arheologa, historičara i drugih istraživača koja govore o nastanku i identitetu ove nekropole na Presjeci.

Za ovo mjesto veže se i predaja da se upravo tu dogodila i sudbonosna bitka za Bosnu – sudar sultanove vojske i bosanske vojske hercega Stjepana Kosače. U žestokoj bitci vojske su se presjekle, pa je tako nastao toponim – “Presjeka”.

Prema jednom narodnom predanju ovdje su se, nekada davno, sukobili svatovi i svi redom izginuli i okamenili se. Veliko stablo endemske bukve – “Žalosna bukva” – sa končastim granama koje se pružaju prema tlu u neposrednoj blizini zidom omeđene nekropole, kao da svjedoči tom predanju. Grane žalosne bukve (tzv. “pendula”) su duge i izraženo viseće, listovi su jajoliki, a u jesen postanu žuti ili narandžastosmeđi.

Žalosna je bukva stara nekoliko vjekova, ona se vremenom lomi i sama obnavlja. Prema nekim narodnim vjerovanjima, niko ne smije ništa nažao učiniti staroj bukvi, oštetiti je ili je sjeći, a svako ko je to pokušao, snašla ga je teška sudbina.

Grobnica Turhan Emin-bega, osnivača najstarije džamije u Ustikolini
Nauka će prvi put pokazati interes za ovu nekropolu krajem 19. stoljeća, a i istovremeno i za nastanak džamije u Ustikolini, upravo zbog činjenice da je i osnivač te džamije, Turhan Emin-beg, sahranjen u ovoj nekropoli.

“Pošto je sultan Fatih Mehmed došao u Ustikolinu, ostavi tu jedan kol (stražu), a kao zabita (starješinu) ostavi Turhan Emina, koji je po pričanju sagradio ustikolinsku džamiju.” (Miron Zarzycki: Varošica Ustikolina, GZM III/II, Sarajevo, 1981.)

U istom tekstu se navodi:

“Čim se dođe na groblje, vidi se s lijeve strane četvorina, opkopana naokolo i tu su najljepši grobovi sa sanducima. Vele da je tu ukopana obitelj Turhani-Emina… ni na jednom nema natpisa, nego likovi sabalja, buzdovana, luka, strijela, barjaka itd.”

Narodno predanje govori da je Turhan dao izgraditi džamiju u Ustikolini i da je to najstarija takva građevina u BiH. Sačuvan je jedan dokument iz Dubrovačkog arhiva, pisan turskim jezikom, 22. oktobra 1549/50 godine, a koji je izdao Turhan na dužnosti emina, visokog činovnika iz Turske u ovom gradu (emin je obavljao poslove carinika, nadgledao prodaju soli itd).

U 19. stoljeću nastala je i stavljena u džamiju limena ploča na kojoj je upisano da je Turhan Emin-beg podigao ovu građevinu 852. hidžretske/1488. godine i da je u toj godini poginuo. A Zarzycki u svom tekstu spominje i nišan sa Turhanovim imenom i prenosi tvrdnju jednog mještanina da je Turhan umro 869. h. godine.

Međutim, orjentalista Mehmed Mujezinović tvrdi kako, sudeći prema natpisu na njegovom nišanu možemo vidjeti da je Turhan Emin-beg umro 1561/62. godine, pa prema tome nije mogao podići džamiju koja je nastala 1488. godine.

Prelomljeni uzglavni nišan sa Turhanovim imenom pronađen je dalje od grobnih mjesta, pa se ne može sa sigurnošću pokazati na njegov grob.

“Bilo kako bilo, poželimo da Turhanovo groblje (i ostalo bh. kulturno-historijsko naslijeđe) traje sve dok zvijezde na nebu blistaju i dokle god se sunce istočno nad horizontom pojavljuje”, poruka je koja stoji na tabli ovog nacionalnog spomenika.

klix.ba

Related posts