Legenda o postanku bihaćke doline: Osebujna imaginacija duha drevnih naroda, ili utemeljena naučna činjenica?!!?

Legenda govori da je Bihaćka dolina nekada bila Veliko jezero oko kojeg su živjela drevna plemena. Najstariji mještani Bihaća spominju  da  po okolnim brdima Plješevice i Grmeča stoje  skrivene u dubokim šumama  željezne halke vezane za stjenovite hridi  za koje su vezivani brodovi ili čamci koje su koristili drevni stanovnici jezera. Svjedoci koji prenose ove priče, nisu mogli ni za najveće novce pokazati mjesto gdje su navodno stojale halke. Tako govore izvori koji su u vrijeme austrougarske uprave skupljali narodne legende i mitove ovog područja.

Elem, plemena se dogovore da probiju prirodnu branu koja se stvarala na mjestu današnjih Kostela kako bi se ispraznilo jezero koje je pokrivalo bihaćku dolinu. Kada su priveli posao kraju, odluče da završetak obave starci, koji će žrtvovati živote probijajući zadnje centimetre sedrene barijere. Voda koja je pri tom nahrupila odnijela je starce i posljednje ostatke prepreke. Voda se isprazni iz jezera iza kojeg ostane plodna dolina, plemena siđu sa okolnih brda i  prinesu žrtvu stradalima. Simbolika ove legende koja se generacijama prenosila od usta do usta, s koljena na koljeno, može se tumačiti kao rušenje starog svijeta i početak novog otvorenog.



Do današnjih dana Bihaćka dolina poznata je kao drugi Misir, plodna dolina prepuna prirodnih ljepota.

Ponuknut navedenom legendom o prapočetku života u dolini Une, autor ovog članka pokušao je preispitati narodnu legendu sa nekog logičnog, savremenog ili naučnog stanovništva. Gledajući Bihaćku dolinu nije teško zamisliti da bi se u prodoru Une u klisuru kod naselja Pokoj mogla efektno postaviti brana, kojom bi se potopila bihaćka dolina i dobilo najveće akumulaciono jezero i vjerovatno hidroelektrana sa najvećom istalisanom snagom u svijetu. Za takav poduhvat trebalo bi žrtvovati jedan grad i njegovu istoriju, jednu plodnu dolinu, i praktično istoriju vratiti na početak ove priče. Ovakvih crnih  scenarija i slučajeva  na žalost ima dovoljno u svijetu, sa stravičnim ekološkim posljedicama po živi svijet najširih regija i država. Hidroelektrana na Uni  u Kostelima sa svojim tehničkim rješenjem ipak je razmjerno malo zlo koje je ipak negativno utjecalo na promjenu okoliša na jednom od naljepših bukova na smaragdnoj dolini. Kostelski buk sa svojom sedrenom barijerom koja je stvarana kroz milionsku  epohu geološke istorije doline Une, u izvornom stanju sa tridesetak vodenica bio je veoma vrijedan spomenik kulturne i prirodne baštine. Danas je tek blijeda slika nekadašnje ljepote, mjesto zločina sa početka ove priče i krunski dokaz da je legenda zasnovana ipak na naučnoj činjenici.

U prilogu naučnog shvatanja problema iznijet ćemo teorije  austrougarskih geologa o postanku Bihaćke doline koje smo zbog  pažnje čitalaca skratili  za opise koji su općenito poznati.



„ Bihaćka dolina vidljiva prosječnom posmatraču ulegnuta je u odnosu na krašku zaravan koja se pruža pod obroncima Plješevice i Grmeča za nekih 150 m. Bihaćko polje ima duguljasti, kruškoliki oblik. Od Ripča do Rujnice dugačko je 24 km, a kod Bihaća na jugu široko je 9 km, dalje prema sjeveru suzuje se na oko 3 km. To je kraško polje koje ispunjava obični neogeni nanos. To polje je, kao i druga, utonulo u  veuma jasno i lijepo razvijenu denundacijonu ravan. Nije teško razabrati, nekada je ovdje postojala ravan koja je ležala za više od 130 m nego sadašnja, a bila je gotovo dvrostruko široka te se bez prekidanja nastvalja u  slunjsku ravan, kroz koju sada protiče Korana, Mrežnica i Dobra. Tadašnja Una morala je teći u tom smjeru, ona se spajala kod Leskovca  sa Koranom koja je usjecala duboki kanjon. Današnja Una teče drugim smjerom, nakon što je protekla kroz više od polovine polja, okreće se na istok i probija u dugom i uskom kanjonu kroz krašku zaravan, koja se u neprestano jednakoj visini još 20 km prostire do Bos. Krupe. Iz stare ravni „izvađena“  je bihaćka uvala dali ulijeganjem ili erozijom? S obzirom na oblik zavale u cjelini, i njen položaj u smjeru  dinarskog gorja, može se zaključiti da je postala uslijed rasjeda.

Sasvim je izvjesno da je stara udubina bila basen, ne dolina, jer se ispunila vodom i imala jezero. Razina jezera stajala je upravo u visini stare ravni; kada je jezero bilo ispunjeno, i kada je svu vodu nadomjestila jezerska kreda, tekla je Una u prijašnjoj visini, ali očito ne više u istom pravcu kao nekada. Skrenula je na istok i usjekla si kanjon u kraškoj ploči. Što je on dublji postojao, to se ona više udubila u jezersku kredu te je znatan njezin dio ostranila iz korita. Sadašnja dubina bihaćke  zavale nije ovisna od starog jezera, nego od dubine odvirnog kanjona; jezero je moralo biti mnogo dublje, jer njegovo dno još nigdje nije izašlo na vidjelo.

Tako je konačno proces razumljiv, iako ostaju neke nedoumice. Zašto se naime polje ne provaljuje na rubu brda i zašto preotsaje u naokolo ostatak stare ravni? Ista pojava opažena je na mnogim poljima širom BiH.

Što se češće ponavlja, to je najvjerovatnije  njeno značenje rasjedom. Zašto li se novo polje provalilo u staru denundacijonu ravan te je svuda, neg bi bojažljivo, izbjegavalo njezine okrajne partije?  Zašto je svuda preostao okrajak, kao onaj što smo ga za bihaćki primjer tačnije opisali? To nema nikakvog razloga.

Po drugoj hipotezi ova pojava se tumači na slijedeći način; rasjed polja uslijedio je u vrlo rano doba među postojećim brdima koja su tada dosezala sve do okrajaka polja. Iza toga dolazi stvaranje jezera i jezerski nanos i čim se ovo svršilo, kolebala je rijeka na aluvijalnoj ravni, sad amo, sad tamo, i tako je dugo navaljivala na svoj okvir dok nisu nastale terase u jednakoj visini sa nekadašnjom razinom jezera. Ovo se teko onda dadoše raspoznati, čim se rijeka dublje usjekla, a ispražnjenje jezerskog nanosa postiglo je zamjernu mjeru. Za tog ispražnjivanja ubilježila je riječna erozija tragove nekadanje jezerske obale, jer je rijeka u različitim visinama i na različitim stranama  zavale tekla.“

U detaljnom opisu rijeke Une ističe se kako Una u Bihaćkoj ravni često poplavlja zemlju.

„ Čim se zađe iz bihaćke zavale opet u spomenuti kanjon, zaustavlja je sigasti  nasip, koji se ovdje položio poprijeko; to je slap Kostel kod Brekovice. Da se Bihaćko polje bolje očuva od poplave i močvara, prosječeni su kroz taj nasip god. 1896. i 1897. novi, dublji žljebovi, što je uz neznatne troškove dovelo do vrlo uspješnog rezultata. Na 2-3 kilometra duljine moglo se dno spustiti za 2-3 m, a kroz to se steklo 1100 ha močvarnog tla.

U brojnim istorijskim izvorima navodi se da je bihaćka dolina niže grada bila poplavljena, barovita i močvarna, a sama poplavna  ploha išla je od Pokoja do pod samu Vinicu ili tkz. Viničke bare. Na mjestu gdje se Klokot uliva u Unu dolazilo je za visokog vodostaja Une do podbijanja matice Klokota pri čemu je i ovaj dio porječja bio često plavljen. Nerijetko je to i danas slučaj. Putne komunikacije kakve danas poznajemo često su izbjegavale ova područja, tako je recimo stara cesta za Pokoj išla od Bihaća preko Kralja i preko pokojskih glavica.

Slična situacija je bila kod Ripča, kada je za vrijeme austrougarske monarhije na mjestu današnjeg tkz. Lohovskog  mosta da bi se spriječilo plavljenje terena srušena sedrena barijera slapa koji je podizao nivo vode. Nakon rušenja sedre nivo Une je uzvdono spušten za oko 1,5m, što je imalo pozitivnu posljedicu da je nivo Une kod Ripačke otoke opao pri čemu su pronađene poznate Ripačke sojenice.

Očito je iz navedenog da je Bihaćka dolina u svakom sluačaju bila jezero, da su antički Japodi živjeli u sojeničarskim naseljima čiji su ostaci registrovani u Lohovu, Ripču, Pritoci, Ribiću, Bihaću, Kraljama, Kostelima.



Legenda na početku priče očito nije samo maštovita predstava duha antičkih plemena, nego i nesporna naučna činjenica. Hoćemo li imati sreće da se poučeni slučajem otkrića sojenica u Ripču otkriju velika sojenička naselja koja su očito postojala, ili ćemo poučeni iskustvom i sami poduzeti korake ka tom otkriću. Ribićka Otoka koja je idealna za život, koju oplakuju vode Une, sa sjeverne obale  skriva jednu od najpoznatijih nekropola, dok sa južne strane na izvoru Privilice najpoznatije svetište. Gdje je bilo stanište ove zajednice, nije teško predpostaviti, rješenje enigme dat će arheološka istraživanja. Zaklela se zemlja raju, da se svake tajne saznaju.

Ovo su bile hipoteze austrougarskih geologa, dali je kasnije bilo revizije savremenih geoloških stručnjaka i institucija koje se bave geomorfologijom nije nam poznato. Nažalost, svaki pokušaj da se na ovu temu razgovara sa relevantnim institucijama ostao je bez odgovora istih. Razloge nije teško prepoznati, mi smo u svakom slučaju pokušali razumjeti, pitanja su otvorena za one koji znaju ili žele saznati  više.

Jedno je sigurno da  rijeka Una, sa svim prirodnim  pojavama  u njenom toku, predstavlja prirodni fenomen kojem treba posvetiti pažnju naučne zajednice, te iste na popularan način približiti običnim građanima kako bi postali svjesniji bogastva prirode kojima smo nekom višom silom nagrađeni.

Krajina.ba

Related posts