Knjiga koja je potresla Krajinu: Mrkonjić-Grad nekažnjenih zločina

Na stotine Bošnjaka i Hrvata Mrkonjić-Grada zatvarano je, mučeno i ubijano u ovom gradu tokom agresije na BiH.

Za zločine počinjene u nekadašnjem Varcar-Vakufu niko nije odgovarao. Ubice i mučitelji svih ovih godina mirno žive i rade u gradu u kojem su tjerali komšije, pljačkali njihove kuće, rušili njihove bogomolje. Skoro je dvije i po decenije nakon rata njihov mir prekinut nakon što je Sabahudin Šehović napisao knjigu o svom i stradanju svojih sugrađana. I u njoj poimenice pobrojao nekažnjene zločince

Ibrahim Halilović već je četiri decenije novinar. Zapravo, cijeli je svoj život novinar. Dopisnik prijeratne Televizije Sarajevo, suradnik niza dnevnih listova. Iz Mrkonjić-Grada, ili Varcar Vakufa, kako ga Ibrahim i danas zove, u kojem je radio cijeli život i iz kojeg je morao otići u proljeće 1992. godine. Izvještavao je i pisao i u tim ratnim godinama sa slobodnih teritorija oko svog grada. Prvi je novinar koji je s kamerom u ljeto 1995. godine za Hrvatskom vojskom ušao u svoj rodni grad. Snimio ono što je od njega ostalo. Svjedočio i onome što je u njegovom gradu činila i Hrvatska vojska. Pola godine živi u Kanadi, pola godine u svom rodnom gradu. U mirovini je, ali i danas radi. Snima i piše. Srećom, Ibrahim nije, kao mnogi njegovi sugrađani, ubijen niti je bio zatočen u logoru na Manjači. No, ono što proživljava proteklih mjeseci slično je torturi kakvu su prolazile njegove komšije, prijatelji, rođaci.

Ibrahima danas proganjaju isti oni ljudi koji su u proljeće 1992. godine proganjali njegove sugrađane Bošnjake i Hrvate. Svi su na slobodi, svi su nekažnjeni za svoja zlodjela. Neki su pomrli, neki su poludjeli, neki na sebe dizali ruku nakon rata. Ali, nikome nisu odgovarali za ono što su činili. No, boje se. Boje se knjige Sabahudina Šehovića, logoraša s Manjače. Hapšenog, tučenog u svom Mrkonjić-Gradu. Mučenog u logorima. Knjige u kojoj Šehović detaljno opisuje zločine i progon Bošnjaka i Hrvata. Poimenice proziva sve one koji su taj progon činili. One koji su pljačkali, palili, rušili. One koji su ubijali. One koji i danas slobodno hodaju gradom. Boje se knjige koju je recenzirao i za štampu pripremio Halilović i zbog koje Haliloviću prijete. Zbog koje su ga, na koncu, i fizički napali.

Glavni nalogodavci i zločinci u mom gradu jesu dvojica liječnika: Luka Čulić i Veljko Stupar. Među ženama “proslavila” se članica dotadašnjeg komiteta SK Stana Vukoman. Bili su tu braća Kačar, Siniša i Mišo sa svojim ocem Nikolom. Bili su tu i braća Stojčići, Duško i Mile sa sinovima, Srđan Milić, Mićo Tomić, Predrag Kalajdžić zvani Prco, mesar zvani Raćkan. Znam da su mnogi činili zločine, ali ih sve nisam vidio, dok sam ove što navodim vidio, i zato pišem, da se ne zaboravi. Ostat će upamćeno ime Mladena Ljuboje, njemu je poslastica bilo zlostavljanje maloljetnika u naselju Rika i Zborištu. Mi koji smo prošli sve golgote straha u pokrštenom gradu i šumama Manjače s pravom možemo reći da je Radojica Gutović umno poremećena osoba. Po fizičkom izgledu Zlatan Boškić bio je kepec, a svoje nedostatke, kako fizičke tako i umne, nadoknađivao je premlaćivanjem muslimana i katolika.
Iživljavao se nad maloljetnim djevojkama. Učestvovao je u paljenju džamija i katoličkih crkava.

Pisati i govoriti o mrkonjičkim ekstremima, a ne spomenuti Sinišu Jovandića, Milu Todorovića Đutana, čiji je otac radio kao vozač u preduzeću “Gradnja”, ne spomenuti Boška Đukanovića Durana, majstora u “Zadružnoj trgovini”, bila bi nepravda prema tim srpskim “junacima”. Sve riječi kojima se može okarakterisati zlo su slabe i nedovoljne da bi se izrekla istina o Nebojši Koziću zvanom Škorin. Tukao je i progonio muslimane i katolike gdje god je stigao. Hvatao ih je po kućama i avlijama, u baštama, na ulici. Miodrag Kaurin jedan je od glavnih organizatora rušenja džamija u Varcar-Vakufu te paljenja katoličke crkve. Slobodan Obradović Pobin klao je Bošnjake i Hrvate u Jajcu bajonetom i nožem.

Ljubo Nišić zvani Čupo žario je i palio kako po Mrkonjiću tako i po Ključu, zajedno sa svojim pobratimom Pobinom. Svojim sam očima gledao kako on i Pobin pale džamiju u Rici, ali tada nije izgorjela. Rodoljub Trkulja je učestvovao u rušenju dvije gradske džamije i u paljenju crkve. Pod komandom Josipa Gatarića rušene su i paljene džamije i katoličke crkve, bacane bombe u mezarje i katoličko groblje. Lazo Šarac, građevinski tehničar, bio je komandant pokretnih radnih logora. Tjerao je Bošnjake i Hrvate, gradske intelektualce, ljude i žene da do besvijesti kopaju kanale, cijepaju drva i rade sve druge ponižavajuće besplatne poslove. Bio je šef na gradilištu vodovoda doktora Čulića. Trasu po vrletnom kamenitom i teško pristupačnom terenu kopali su muslimani i katolici koje je Čulićev SDS mobilizirao na taj kuluk. Dragan Stupar ubi na kućnom pragu Džemala Hažbića. Muslimani koji su bili svjedoci toga zločina, iz straha zbog moguće odmazde, svjedočili su na sudu kako je ubojstvo bilo nenamjerno.

Šehović je preživio. Vraćen kući. Pa ponovo na Manjaču. S porodicom se uspio spasiti. Preko Banje Luke i Hrvatske dospio je u Švedsku, gdje je počeo pisati svoju knjigu.

Dvanaest je godina pokušavao pisati. Da se ne zaboravi. I uspio je. Danas živi u Bihaću. Saznalo se nekako šta u njegovoj knjizi piše. Čija su imena u njoj. Počele su prijetnje. Kako se bližio rok za slanje u štampu, prijetnje su intenzivirane. Nakon verbalnih napada, konkretniji koraci. Prvo je neko na automobil Ibrahima Halilovića istresao vreću punu svinjskog izmeta. Niko nije reagirao. Onda je 30. jula na ulici na njega nasrnuo Goran Marić. Školski drug njegove kćerke. Zapriječio mu put, nakon psovki i naguravanja, uhvatio ga za vrat i pokušao udaviti. Povrede su liječnički konstatirane i ovjerene. Nakon nekoliko dana, policija je uzela izjave od svjedoka i od napadača, koji je negirao napad.

Zaštite nema, lokalni sud i policija ne rade svoj posao. Ibrahim Halilović i rijetki povratnici prepušteni su sami sebi, bez ikoga ko bi zaštitio njihova prava. Zaboravljeni od svih u gradu koji je nekada bio Vakuf. Nema ni optužnica za ratne zločine počinjene nad Bošnjacima i Hrvatima. SIPA istražuje, ispituje svjedoke. Halilovića je u Kanadi ispitivao inspektor SIPA-e više kao osumnjičenog nego kao svjedoka. Ni tada niko nije reagirao. Niti Tužiteljstvo BiH, niti novinarske udruge kojima se Halilović nekoliko puta obraćao. Borka Rudić, sekretarica Udruženja BH novinari, preporučila mu je da tuži SIPA-u, a “ona će kasnije dići hampu”?! Nije reagiralo ni Vijeće za štampu. Niti Linija za pomoć novinarima.

Knjiga Sabahudina Šehovića ipak će brzo u štampu. “Dole glavu! Ruke na leđa!”, zapravo je ono što je davno trebalo biti napisano u Tužiteljstvu BiH. Optužnica za zločine u Mrkonjić-Gradu. Tužiteljima ne treba puno truda da zločince konačno procesuiraju. Samo da pročitaju Šehovićeve potresne retke o borbi za život. I da one pobrojane u tim redovima privedu na klupe Suda u Sarajevu.

(Cijeli tekst pročitajte u novom, 75. broju magazina Stav koji je u prodaji od 11. augusta)

Related posts