Kako su komunisti iznosili novac iz Jugoslavije: Slobine milijarde treba tražiti u Lihtenštajnu

Kad se danas u retrospektivu odnosa između Miloševića i Slovenaca uvrsti i ova tršćanska šema, onda teza da su slovenački i srpski komunisti s Kučanom i Miloševićem na čelu donekle fingirali političke svađe baš i nije sasvim nevjerovatna.

Prema dokumentima otkrivenim u Arhivu Slovenije, petljanje službe bezbjednosti u poslove mimo njene nadležnosti počelo je 19. i 20. jula 1951. u Beogradu na sastanku republičkih odsjeka Udbe za legalnu i ilegalnu trgovinu.

Na sastanku je došlo do faktičkog raspada savezne Udbe, a moguće je da su još tada udareni i temelji raspada SFRJ koji se dogodio četiri decenije kasnije, piše srbijansko izdanje Newsweeka, franšize planetarno popularnog američkog časopisa.

Pod okriljem navodnog bratstva i jedinstva tada je dogovoreno da svaka republička Udba otvori svoj poseban račun u švicarskim bankama, a da proviziju od samostalnih poslova uplaćuju na račun savezne Udbe. Također, pokušan je i dogovor o kartelnoj podjeli vanjske trgovine i fiksaciji cijena kako bi se spriječila međurepublička konkurencija u inostranstvu. Dakle, ista ona Udba koja je u to vrijeme nemilosrdno progonila sve što je barem malo mirisalo na kapitalizam, na ovom se sastanku suštinski oprostila od koncepta socijalističke ekonomije i prihvatila potpuno kapitalistički sistem poslovanja.

Neobičan socijalizam

Dogovor u Beogradu postignut je pod patronatom dvojice Slovenaca – glavnog operativca za ilegalnu trgovinu na saveznom nivou Vitka Hlaja i Nika Kavčiča, prvog direktora onoga što će se kasnije zvati Nova ljubljanska banka. Time je, po svemu sudeći, Slovenija još te davne 1951. izborila poziciju koja će joj decenijama omogućavati poseban status u Jugoslaviji i gotovo apsolutni primat u udbovskom preduzetništvu. Niz dokumenata u Arhivu Slovenije, izvještaja sa sastanaka odsjeka za ilegalnu trgovinu slovenačke Udbe, pokazuju kako je Slovenija, prva među jugoslovenskim republikama, kreirala efikasnu preduzetničku mrežu u inostranstvu.

Ta mreža je imala bazu u Ljubljani odakle je, da bi se izbjeglo plaćanje poreza u Italiji, preko tršćanskog preduzeća “Runimex”, dijela holdinga “Saf” kojim je upravljala slovenačka Udba, usmjeravan kapital prema Švicarskoj, u preduzeće “Colcommerz”. No, ubrzo su eksperti slovenačke Udbe shvatili da je regulativa u Švicarskoj rigidnija nego u Italiji, a porezi previsoki, pa su krajem 1951. godine uz pomoć fiktivnih vlasnika sa švicarskim državljanstvom u Lihtenštajnu osnovali offshore produzeće “Colcommerz Vaduz”. Tako je stvorena prva preduzetnička hobotnica Udbe.

Ovakvo poslovanje tajne policije trajalo je sve do raspada nekadašnje SFRJ. Nelegalno prebacivanje novca s posebnog računa u Banci D’ Italija, koje su, na osnovu međudržavnog sporazuma, kontrolisale jugoslovenska i italijanska monetarna vlast, a odvijalo se pod okriljem slovenačke službe bezbjednosti, zaintrigirao je vlasti u Beogradu početkom 80-ih godina prošlog vijeka. Zbog toga je predsjednik Tršćanske kreditne banke Vito Svetina imao razgovor u četiri oka sa prvim srpskim bankarom – tadašnjim predsjednikom Udružene beogradske banke Slobodanom Miloševićem. Uprkos očekivanjima da će krađa novca prestati, Milošević i Svetina su se dogovorili da se već razrađena šema nelegalnog transfera novca zarađenog u trgovini sa Italijom u offshore kompanije u Lihtenštajnu nastavi.

Iz informacije Službe državne bezbjednosti Koper (I. PS. RTZ. 607/34 od 30. maja 1983. godine), koja se čuva u Arhivu Slovenije, vidi se da je do sastanka Miloševića i Svetine došlo nakon urgencije Jožeta Smolea, slovenačkog političara protiv kog su mitingaši na Ušću 1989. nosili transparent “Jože Smole, uhvatiš me malo dole!”.

Izvjesni izvor “Ferdo” navodi da su, nakon dogovora sa Svetinom, Milošević i Bogomir Apostolović, tada predsednik JIK banke, o istoj temi nastavili razgovore s Radovanom Makićem, guvernerom Narodne banke Jugoslavije. Ferdo navodi da je kamata na sedam milijardi lira, nelegalno prebačenih iz Banke D’Italija u Tršćansku kreditnu banku, narasla na 1,5 milijardi lira i da očekuje da će do kraja 1983. dostići iznos od dvije milijarde. Kako će se ovaj novac koristiti, piše u informaciji SDB Koper, Ferdu nije poznato, osim iz priče Svetine, „koji uvjerava da su ta sredstva korištena za slovenačku manjinu u Trstu”.

Kao vispren bankar, inteligentiji nego što je bio političar, Milošević se s Vitom Svetinom lako dogovorio. Nije bilo nijednog razloga da odbije učešće u već uhodanom mehanizmu koji su razradili majstori offshore kombinatorike slovenačke službe bezbjednosti. Nakon propasti krilatice “Trst je naš” SDB se uporno trudio da ovaj grad osvoji barem kapitalom i pretvori ga u posljednju oazu legalnosti pre nego što novac sakrije na offshore destinacije. Način na koji je SDB izigrao sporazum između Jugoslavije i Italije, na osnovu kojeg su preduzeća u pograničnoj teritoriji dobijala različite beneficije ako su trgovala preko granice, a novac iz te razmjene odlazio na poseban račun Conto autonomo (CA) u Banci d’Italija, pokazuje svu perverznost socijalističkog sistema nekadašnje Jugoslavije.

Kad se danas u retrospektivu odnosa između Miloševića i Slovenaca uvrsti i ova tršćanska šema, onda teza da su slovenački i srpski komunisti s Kučanom i Miloševićem na čelu donekle fingirali političke svađe baš i nije sasvim nevjerovatna. Otud je vrlo moguće da je i navodna potraga za novcem režima Slobodana Miloševića, obavljana svojevremeno po Kipru i Rusiji, slučajno ili namjerno slijedila pogrešne tragove. Jer trebalo je pročešljati Lihtenštajn i raspitati se po Sloveniji. Naprimjer, kod Janeza Zemljariča, bivšeg šefa slovenačke Udbe, a u vrijeme Miloševićevog ulaska u tršćansku šemu predsjednika Izvršnog vijeća Slovenije, potom potpredsjednika Savezne vlade od 1984. do 1989. godine. Raspoloživa dokumentacija, bilješka Jureta Hribara od 8. juna 1987, potvrđuje da je Zemljarič o stanju na računu SDB-a u Tršćanskoj kreditnoj banci u potpunosti bio informisan.

Vito Svetina

A pomenuta šema je bila sljedeća. Kada bi se na CA računu u Banci d’ Italija pojavio suficit u korist Jugoslavije, SDB je potajno podizao novac i transferisao ga u Tršćansku kreditnu banku, koja je bila dio finansijskog holdinga “Safti”, nasljednika “Safa”, prve ilegalne mreže kojom je upravljao slovenački DB. Na svote prenesene u Tršćansku kreditnu banku obračunavane su se nenormalno visoke kamate, preko kojih je legalizovan novac iz tajnih poslova SDB-a, a onda je inicijalni ulog vraćan na CA račun u Banci d’Italija, dok je kamata prebacivana na kompaniju “Hafing” u Lihtenštajnu.

Da bi sve bilo jednostavnije, predsjednik Tršćanske kreditne banke Vito Svetina bio je istovremeno i direktor holdinga “Safti” i direktor “Hafinga” iz Lihtenštajna. Čitav posao je bio protiv interesa i Italije i Jugoslavije, a novac od kamata koji je nestajao u Lihtenštajnu nikad se nije legalno vraćao u Jugoslaviju, piše Newsweek.

(Faktor.ba)

Related posts