U Krajini je 1996. godine kako kaže bivši općinski načelnik Ključa Amir Avdić, do pomijeranja međuentitetske linije i svojevrsne razmjene teritorija došlo kada je Ključ dobio selo Velečevo-Dubočani, koje je po Dejtonu pripalo Ribniku u bh. entitetu Republici Srpskoj, a Sanski Most je dao svoju teritoriju sela Koprivna tadašnjem Srpskom Sanskom Mostu, danas Oštroj Luci.

Slična razmjena teritorije na Unsko-sanskom kantonu dogodila se kada je Bosanska Krupa dala Krupi na Uni selo Veliki Dubovik i Hašane, rodno mjesto Branka Ćopića, a zauzvrat dobila Otoku. Avdić ove “trampe” teritorija naziva “Malim Dejtonom”.

Kao tadašnji načelnik općine objašnjava zašto je Ključanima bilo stalo da dobiju Velečevo-Dubočane.

‘Bahati Ostojić’

“To je stopostotno bošnjačko selo, a u njemu je i izvorište Okašnica, odakle Ključ vuče vodovodnu mrežu. U sastav Sanskog Mosta ušla je Koprivna, rubno selo na međuentitetskoj liniji sa 100 postotnim srpskim stanovništvom. Išli smo u Sarajevo na pregovore uz asistenciju IFOR-a. Sa bošnjačke strane bio je Mugdim Čukle, a u ime Srba pregovarao je Velibor Ostojić. Zahvaljujući Općinskom vijeću (OV) Sanski Most, koje je pristalo da da Koprivnu, a da mi dobijemo Velečevo-Dubočane, razmjena je izvršena, a IFOR je označio novu međuentitetsku liniju”, sjeća se Avdić.

Ključanin Asim Egrlić, bivši kantonalni ministar i predsjedavajući OV Ključ, ističe ulogu rahmetli generala Mehmeda Alagića, tadašnjeg načelnika sanske općine – slavni general je svojim ugledom i autoritetom ubijedio svoje vijećnike da pomognu Ključanima.

General Alagić je bio ključan za postizanje sporazuma, kaže Egrlić / Al Jazeera

“Sjećam se pregovora u IFOR-ovoj bazi na Ilidži. Ostojiću smo nudili selo Ratkovo, jedno planinsko naselje u kome su živjeli Srbi, a pripalo je Ključu, ali on je bio bahat i težak u razgovorima. Gledao je u kartu, upro prstom u Ratkovo, pa potom u Velečevo-Dubočane i kazao ‘vi biste da nam date ovu vukojebinu, a da mi vama damo ovu ravnicu uz rijeku’. Odbio je, ali kako je bio veliki pritisak Srba iz Koprivne, nama je jedina šansa bilo Općinsko vijeće Sanski Most. Bio sam na toj ključnoj sjednici, sa mnom je bio Enes Lepirica, ratni komandant rodom iz Velečeva, ali glavnu ulogu je odigrao rahmetli Mehmed Alagić. Zahvaljujući njegovim riječima vijećnici su odobrili da se da Koprivna, kako bi Ključ dobio Velečevo-Dubočane”, navodi Egrlić.

I on se kao i Avdić slažu da je bilo dogovora da se općina Sanski Most teritorijalno obešteti – Sanjanima je nuđena teritorija oko sela Sokolova, ali do te realizacije nikada nije došlo. Zašto, Egrlić se više i ne sjeća, a kao neki konačni zaključak konstatuje kako to više nije ni važno, jer se radi o teritoriji FBiH.

“OV Ključ donijelo je odluku da se izvrši nadoknada teritorije Općini Sanski Most i to dijelom teritorije desne obale Sane, to je dio prema Sokolovu. I OV Sanski Most se usaglasilo oko ovog. Međutim, izmjene općinskih granica unutar FBiH, koliko mi je poznato, nisu mogli vršiti općinska vijeća, nego je to moralo ići na parlament FBiH. Mislim da se ovaj slučaj nikada nije našao na dnevnom redu Parlamenta. Nije se smatralo bitnim, jer se radilo o teritorijama unutar FBiH”, kaže Avdić.

Kasno za ‘apdejt’

U Sanskom Mostu danas nema nijednog sagovornika na ovu temu. Dobro, dali Koprivnu, zarad Ključa, a nisu dobili ništa. Pa šta, kao da vele, “pala muha na međeda”, imamo teritorije i previše. Nekadašnji vijećnici sa kojima smo “razmijenili koju” o ovom “slučaju” Enes Karić i Zikrija Džafić, malo bolje rečeno, ništa ne znaju.

Iz sanske općinske administracije uzalud smo, nakon službenog mejla, nekoliko dana čekali na bilo kakav odgovor. Očigledno, nikom se ne da listati prašnjavu arhivu u suterenu općinske zgrade iz austrougarskog perioda. A i što bi- općinu potresa “globalni” poremećaj odliva stanovništva iz grada i sela, pa što bi se “zamjerali” Ključanima zbog nekog Donjeg Sokolova koje je prije rata imalo gotovo 500 duša, a danas, ako je vjerovati popisu od prije pet godina, ovo napušteno selo uz Sanu ispod planine Muleža nastanjuje svega pet lica.

A to je bilo prije pet godina i socijalno-demografska slika ovog podmuleškog sela danas je vjerovatno još gora, ako može biti, u selu u kome ima više divljih životinja nego ljudi.

Teritorijalno obeštećene Sanskog Mosta se u FBiH nije smatralo bitnim, kaže Avdić/Al Jazeera

Ako bi sanski “općinski oci” i trebali na neki način biti zainteresirani za “apdejtovanje” nikada izvršene teritorijalne kompenzacije od strane Općine Ključ, Ključani i ne moraju biti pohitni u tom smislu. Tako misli i bivši načelnik, a aktuelna ključka administracija učila je izgleda, resavsku školu kod sanske, pa se takođe oglušila o naš službeni mejl.

“Ključ rijetko kad izvuče neku ćar, ali u ovoj varijanti mi smo hajrovali i na neki način ispali mudri”, kroz smijeh zaključuje Amir Avdić.

Sanjani sa malo “debljim” pamćenjem sjećaju se kako je rahmetli general i načelnik općine Mehmed Alagić u ovoj kompenzaciji teritorije vidio šansu za Sanski Most u tada aktuelnoj državnoj (federalnoj) priči o akumulaciji odnosno hidroelektrani Vrhpolje, pa bi uz selo Podove i uzvodnije naselje Donje Sokolovo Sanski Most polagao pravo na eventualna državna sredstva za potopljena naselja i stambeno zbrinjavanje ljudi sa tog područja.

No, velike hidroakumulacije na Sani su pod velikim znakom pitanja, a Mehmed Alagić je umro prije 15 godina. Dakle, to je završena priča o “Malom Dejtonu” u dolini Sane, kada je Ključ dobrom volju tadašnje sanske vlasti na čelu sa Mehmedom Alagićem koji je “žrtvovao” Koprivnu dobio Velečevo- Dubočane sa izvorištem Okašnica. Ključani se i dan-danas ljutnu kada im se spomene ova “hipoteka” a kao jak i fundiran argument odmah ispale verbalni plotun.

“Mijačica i Grmeč su na teritoriji Ključa, a ovim velikim šumskom bogatstvom gospodari Šumarija ‘Sana’. O kej. Zaboravimo stare ‘grijehove’ i haj’mo naprijed.”

Ma šta to značilo.

Ničija zemlja

Dejtonskom mirovnom sporazumu iscrtana je linija koja je podijelila BiH na dva dijela – Federaciju (FBiH) i Republiku Srpsku (RS) dugačka 1.146 km, čak duža od granice BiH sa Hrvatskom. Bila je to linija “zatečena” krajem ratnih sukoba, i radi mira koji je čekao svijet a najviše napaćeni bh. narod, ta je međuentitetska linija razgraničenja presjekla putne komunikacije, vode, naseljena mjesta, dvorišta, privatne parcele, stanove, kuće, štale, mezarja i groblja, šume…

Ta se dejtonska digitalna karta čuva u Kartografskom institutu u Virdžiniji u SAD-u. Iako je Anexom II Dejtonskog mirovnog sporazuma predviđeno da se uradi međuentitetsko razgraničenje tamo gdje se cijepaju parcele, kuće i itd., to još nikada nije urađeno, jer se i ovaj posao gleda kao politički osjetljiv.

Pojas tzv. ničije zemlje i danas pravi administrativne probleme ljudima koji tu žive u 42 općine čije teritorije “cijepa” dejtonska karta. Nakon Dejtona komisije za međuentitetsku liniju su uz asistenciju IFOR-a pokušavale da dogovore određena pomijeranja međuentitetske linije, a najviše je takvih promjena bilo oko Sarajeva. Oko 40 promjena ove linije odobrio je tadašnji zapovjednik IFOR-a Lejton v. Smit, a među njima su i promjene međuentitetske linije na Unsko-sanskom kantonu (USK).

Izvor: Al Jazeera