Jedinstveni spomenik kulture u Cazinu, Stari grad “Ostrožac”

Enver Ljubović je poznati filolog i historičar koji je nakon završetka studija skoro 20 godina radio kao gimnazijski profesor historije i latinskoga jezika u Cazinu. Dugi niz godina bavi se heraldikom, onomastikom, toponomastikom, epigrafikom i genealogijom a od nedavno je, zahvaljujući doprinosu historijske znanosti Republike Hrvatske, i član HAZUDA (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori).

U prilogu Vam donosimo IV. DIO teksta o istraživanju profesora Ljubovića o Cazinu i njegovoj historiji pod nazivom Cazinska krajina i njezine povijesne, političke i kulturološke specifičnosti te graditeljska djelatnost.

Najduže je od svih bio stalno naseljen, često obnavljan i dotjerivan tokom svih razdoblja, srednjovjekovni grad Ostrožac.

Ostrožac, gradina starijeg željeznog doba, srednjovjekovna tvrđava i turski grad. Tvrđava je smještena na dominantnom uzvišenju iznad lijeve obale rijeke Une istoimenog naselja, na 12 km od Bihaća prema Bosanskoj Krupi, na mjestu gdje se račva put za Cazin.

Tvrđava je nepravilnog kružnog oblika sa kapikulom i kružnom branič-kulom, uz koju se nalazi veliki bunar. Prvi spomen tvrđave je iz 1286. godine. Tvrđava je bila prvo u posjedu knezova Babonića-Blagajskih (knezovi Ostroški). Prelazi pod vlast Antuna Bakšića 1552. i pada u ruke Osmanlija 1577. Imala je svog dizdara ili zapovjednika.

Od 17. stoljeća tu je sjedište Ostrožačke kapetanije, koja je bila najjača u Bosanskoj krajini. Dizdari i kapetani bili su iz roda Beširevića (Mehmedaga 1700-1716; Omeraga 1730).

Osmanlije dograđuju tvrđavu u južnom dijelu oko 1700. godine. Sjeverni srednjovjekovni dio grada prozvao se narodnim, a južni dio grada gospodskim. Tu je 1833. godine bilo smješteno 28 topova. Od 1836. Ostrožac je mudirluk, u sastavu Bihaćkog kajmakamluka.

U prvim decenijama 18.stoljeća posebno je bio cijenjen i poznat Osman-beg Beširević. On je od 1690. do 1727. godine bio na položaju ostrožačkog kapetana. U tom razdoblju je uspješno organizirao odbranu i u dva rata (Bečkom 1683-1699. i onom 1714-1718), odbranio povjerenu mu kapetaniju od brojnih napada austrijske i mletačke vojske. Njegova kapetanija obuhvaćala je: Ostrožac, Bilu Stinu, Cazin, Šturlić, Pećigrad, Veliku i Malu Kladušu, Podzvizd, Furjan, Drežnik, Cetin i Sv. Juraj.

U razdoblju austrougarske vlasti dosta arhitektonskih promjena je napravljeno u gradu Ostrošcu. Po svim karakteristikama i namjenama, većina starih gradova s prostora Cazina predstavljaju jedinstvenu cjelinu unutar velikog broja starih gradova u Bosni i Hercegovini, a gotovo svi stari gradovi na ovom prostoru bili su i dio odbrambenog sustava na dugoj granici prema Austrougarskoj, pa zato i predstavljaju, jednu jedinstvenu cijelinu europskog kulturnog naslijeđa i kulturne baštine u cjelini.

Stari grad Ostrožac, vlasništvo Von Lothara Berksa s predstavljanja na izložbi u Parizu prije 100 godina

Zbog sudjelovanja u pobuni i protivljenju reformama sultana Mahmuda II. godine 1837 prognan je posljednji ostrožački kapetan iz roda Beširevića, Murad-beg Beširević. Mehmed-beg Beširević je tvrđavu 1902. godine prodao bihaćkom sreskom načelniku Lotharu von Berksu (austrijski grof, loza Habsburgovaca), koji ga je restaurirao po zapadnim standardima gradnje. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Ostrožac je jedno vrijeme bio sjedište vrhovnog štaba NOR-a. Od 1967. do 1992. godine u dvorištu utvrde je djelovala kolonija skulptura Ostrošca.

Spominje se još 1286. godine, kao privatno vlasništvo knezova hrvatskih Babonića Blagajskih, koji su vladali ovim krajevima prije dolaska Osmanlija, a koji su se smatrali doista kao knezovi ostrožački. U sastav velikog Osmanskog carstva ulazi 1579. godine, a u narednih 300 godina njime upravlja domaća bošnjačka vlastela; poznati begovi Beširevići, koji postaju i njegovi kapetani i vlasnici jedno dugo razdoblje povijesti. U 17. stoljeću dostigao je bosanski pašaluk najveći opseg, ali u istom stoljeću on je počeo slabiti, a u opadanju je od 1647. do 1791. do Bečkog rata (1683).

Broj kapetanija zbog sigurnije odbrane znatno je porastao zbog pojačanog obrambenog položaja pograničnih dijelova prema Habsburškoj Monarhiji.

Na Serhatu ili Krajini, od Gradiške do Novoga u Boki Kotorskoj, nastao je cijeli niz kapetanija. Osim tih pograničnih, osnivane su i kapetanije u zaleđu. Od 1606. do 1690. godine postojalo je na teritoriju ovog ejaleta 29 kapetanija. Sjedišta su kapetana pogranični gradovi: Osijek, Virovitica, Gradiška, Jasenovac, Dubica, Kostajnica, Novi na Uni, Gvozdansko, Krupa, Ostrožac, Bihać, Udbina, Obrenovac, Zemunik, Islam, Nadin, Skradin, Klis, Kamen, Imotski, Gabella, Trebinje i Herceg-Novi; a u zaleđu stolovali su kapetani u gradovima: Banja Luka, Kamengrad, Ključ na Sani, Jajce, Hlivno i Knin.

Oko godine 1830. moglo je biti oko 24 000 vojnika u svih 39 kapetanija – tačnog broja im nigdje nisam mogao pronaći. Po povjesničaru Radoslavu Lopašicu bilo je oko spomenute godine u samoj Bihaćkoj krajini (Bihaćka, Ostrožačka, Krupska i Ostrovička kapetanija) 970 naoružanih ljudi.

Godine 1829. određeno je da svaka kapetanija opremi određeni broj nefera u carsku ordiju u Vidin. Ne znam po kojem su omjeru ovaj put određeni vojnici iz tih kapetanija. Iz drugih izvora o slanju vojnika znam da se uzimao svaki šesti, ali ponekad i svaki dvadeseti vojnik.

Na zidinama srednjovjekovnog grada i kasnije turske utvrde, grof Berks je sagradio zamak, koji i danas dominira unskom kotlinom s divnim krajolikom. Na rubu stoljetne srednjovjekovne utvrde Osrožac, dakle, austrijski poručnik Lothar von Berks, koji je sudjelovao, kao oficir u austrijskoj okupaciji Bosne i Hercegovine, sagradio je veličanstveni mali dvorac europskog tipa gradnje, te ga znalački uklopio u već postojeću cjelinu zidina staroga grada. On se pobrinuo i za temeljitu restauraciju i zaštitu cijeloga graditeljskog kompleksa, te očuvanje cijele utvrde, s koje se pruža veličanstven vidik na zelenu Unu i obronke planine Grmeča. On je izgradio vlastitim novcem i novu džamiju, jer je stara izgorjela u požaru, tako da je i na taj način dobio naklonost mještana Ostrošca i cijeloga ovoga kraja.

Dvorac je u ratu teško oštećen i opustušen, tako da mu treba jedna temeljita obnova za dobrobit svih nas, a posebice brige za očuvanje naše povijesne i kulturne baštine nacionalnog značaja i vrijednosti. Značajno graditeljsko nasljeđe na ovom prostoru predstavlja uglavnom posebna i osebujna graditeljska arhitektura, koje dalje idući preko rijeke Une nema više nigdje, te se ona najbolje i najorginalnije sačuvala upravo na području Cazina, odnosno Ostrošca, iako grad svakim danom sve više propada i potrebno je što prije sanirati i vanjske zidove, krov i unutrašnjost, koja je gotovo u potpunosti devastirana.

To je jedinstven spomenik kulture nulte kategorije i najzapadniji spomenik zapadnjačke arhitekture na ovim prostorima, koji zaslužuju dužnu pažnju, da ga obnovimo i sačuvamo od devastacije i da nam posluži za različite turističke, kulturne i druge manifestacije različitog sadržaja.

Cazin.NET

Related posts