Često mi Samir Beganović i Edvin Iftić, dvojica mladića, među prvim pilotima bh. Armije, ulaze u moju svakodnevicu. Posebno osamnaestog majskog dana, kada dodatno i s razlogom prebirem napisane novinarske tekstove i televizijske zapise…
Sjetim ih se kada mi pogled odluta u nebo, ali kada padne i na bihaćke Ceravce, u čijoj blizini stanujem. Podsjeti me na njihov prvi let – i prvi let vazduhoplovaca bh. Armije, prije dvadeset i pet godina, sa Ceravaca na Dolove u Velikoj Kladuši.
Dvadeset i drugu godinu zaredom – baš osamnaestog maja misli mi naviru i vraćaju me u august 1994. godine. Na noć kada je ukrajinski avion „AN 26“ s petoricom ukrajinskih pilota, Samirom Beganovićem i Nikšom Župom, državljaninom RH, pogođen u području Plitvičkih jezera, dok su se vraćali sa Aerodroma „Ćoralići“, a nakon što su tu dovezli oružje za odbranu tadašnjeg Bihaćkog okruga i BIH.
Ukrajinski avion bio je iznajmljen, a Samir kao iskusan pilot, koji je već imao brojna prelijetanja preko tog opasnog područja – tadašnje tzv. SAO Krajine, trebao je Ukrajincima pokazati maršrutu. Kasnije će se tek ustanoviti da tog dana nije trebalo ni da leti, ali eto sudbina ga je odvela u kabinu i uzdigla u nebo.
Prolazi dvadeset i treća godina, a Enes Beganović, brat Samirov, nije izgubio nadu da će pronaći makar jednu bratovu kost. I danas mnogo razloga za sumnju da se dio posmrtnih ostataka njegovog brata nalazi možda na groblju u dalekoj Ukrajini.
Prelistavam tv zapise u kojima mi Enes govori, o bratu.
– Sumnjamo da su među pronađenim posmrtnim ostacima članova posade tog aviona, koji su iz tadašnje tzv. SAO Krajine prebačeni u Beograd, a potom u Kijev, nalaze i dijelovi Samirovog tijela… Shvatili smo da nam prepreke čine međudržavne granice. To smo osjetili mnogo puta prilikom traženja, posebno od 2004. godine kada smo počeli van BIH. Tada smo došli do podataka da je avion oboren, da su pronađeni ostaci tijela i da su u jednoj kutiji veličine kutije cipela zakopani 1996. godine. Obraćali smo se međunarodnim organizacijama, predsjedniku Republike Hrvatske, Vladi Ukrajine, odakle smo dobili odgovor da nije moguće izvršiti DNK, čime je za njih slučaj zaključen. Obraćali smo se i molili u Srbiji, u BIH svugdje, ali…
U drugom tv zapisu Enes priča: Kovčeg sa tim pronađenim ostacima tijela članova posade aviona, potvrdio mi je Savo Štrbac, koji je u to vrijeme bio u tzv. SAO Krajini zadužen za traženje nestalih, da je izvađen iz groblja u Beogradu i predat jednom ukrajinskom diplomati koji ga je odnio u Kijev. Može li mi iko garantovati čiji su tu ostaci tijela bili, nisu li bili možda i mog Samira…
I još jedan tv zapis i Enesovo pitanje i odgovor: Očito sve je trebalo biti završeno postavljanjem spomen-ploče u Ćoralićima. Ali, ni ta ploča nije državna. Ploču je postavila MZ Ćoralići. Ništa drugo država nije učinila, da mi barem otvori vrata i zatvori na kraju.?!
Ostala je u tv zapisu i poruka Samirove majke: Nije me strah smrti, samo da makar jednu sinovu kost nađem, ali i to da je umrla nekoliko dana prije prošlogodišnjeg obilježavanja „prvog leta bh. vazduhoplovstva“. Prije nje otišao je i Samirov otac, a nisu dočekali da pronađu barem jednu sinovu kost.
Ovoga 18. maja prelistavam i Samirov zapis, kojeg je poslao Listu „Riječ Krajine“ upravo u maju 1985. iz Vazduhoplovne gimnazije Mostar, grada, kako je napisao „behara, Šantićevog grada proljeća u kojem gledam u nebo puno žudnje, sa željom da se nadmećem u letenju s pticama, s plavetima neba… i da se jednog dana vinem u beskraj kosmosa, u svijet zvijezda i galaksija.“
I ovoga, 18. maja – svjestan valjda da ni jednoj od Vlada zemalja uključenih u cijelu priču ni dalje ne odgovara njeno rasvjetljavanje, Enes Beganović se pita – Imamo li pravo na istinu, koju jedino može utvrditi DNK analiza. I zbog porodica u Ukrajini koje na jednom grobu pale svijeće? Ali, koga je još za to briga?
Ili je sve riješila spomen-ploča u Ćoralićima?! I skromno obilježavanje i podsjećanje na prvi let bosanskohercegovačkih vazduplovaca.
/cazin.net
