Iz ratne bilježnice Samire Džanić: Nije Nanić poginuo….

August, 01. Godina 1995. U jeku je ofanziva, Spržena zemlja, Zemka Seferagić  i ja danima i noćima smo na terenu. Kamere na lđjima, bilješke, emocije. I umorne smo. Ne pričamo o sebi. Pričamo sa borcima, pitamo jesu li se umorili. Nisu, kažu. Sramota me reći da su nam noge krvave od žuljeva. Žele slobodu. Dosta im je rata. Žale Srebrenicu..”ehh, da smo im bili bliže”.. Pehovo. Stigle u 506 brdsku. Da odmorimo od višednevnog pješačenja. U nekoliko sekundi, otvorilo se nebo, gori i zemlja. Pade mi na pamet da su ofanzivu zato tako i nazvali. Žele nas spržiti, zgaziti. Savjetuje nam komandant Nijaz Miljković da odmah i kako znamo, krenemo u Bužim. “Kad iz šume dođete do glavne ceste, desno vam je Bužim, lijevo Kladuša. Nemojte promašiti”, poruči nam na odlasku.

Ne bojim se, ni Zemka ni ja. Šutimo i grabimo šumom. Čudno, vidi se. Kako i neće, frcaju meci, šibaju granate. Došle do glavne ceste. Šutimo. Jel Bužim desno, ili je lijevo? Ne usuđujemo se pogriješiti. Idemo desno..pa šta bude. Kad utihne granatiranje, mrkli je mrak. Zemka upali svjetlo na kameri, samo sekundu-dvije..da nas ne opaze..ne kažem joj da nisam sigurna gdje smo. Ne kaže ni ona meni. Odjednom..izroni pred nama Varoška Rijeka i njena bijela džamija. Poželih je objema rukama obujmiti i stegnuti. Dobro je, evo Bužima..samo što nije..Sad već grabimo sigurnim korakom. Bužim utonuo..pred Komandom sjedosmo na vreli pločnik, da odahnemo.

Kad, eto ga, ide iz mraka, korača korakom viteza. Smješka se. Sjeda pored nas. Smješka se i dalje. Nije me strah, ničega vise. Kako će biti, Nanić se smješka, dok nas pita odakle stigosmo i kako dođosmo. Pričamo mu..Govori nam da će sve biti u redu, umiruje nas onim njegovim pogledom.

Pitam ga koliko je sati, kaže: Sada ti je tačno pola sata iza ponoći, drugi je august i vrijeme je da krenete i vi ja, zovu obaveze. Drugi je? Jeste, drugi je, smješka se. Ah, pa moj rođendan je..Neka ti je sretan rođendan Amazonko..Otišao je..zvala ga je posljednja borba..Tada smo zadnji put vidjele viteza Izeta Nanića.

Neka ti je rahmet, generale..

August, 4. Godina 1995. Biju se bitke. Pišem tekstove u kancelariji. Zemka se vratila u 503. Piše i ona. Nestalo mi cigareta. Ustajem iza pisaće mašine, odoh na Trg. Vratila se, pišem. Ulazi Nijo. “Gdje si bila”? Išla kupiti cigare. Majku im švercersku, 25 maraka kutija. Stoka švercerska, dok drugi ginu, oni se bogate..

“Bio je komandant Nanić”, Nijo ce..Pitao za tebe, kako si i jesi li se odmorila”.

.Ahh, pa jel jos ovdje? Nije. Otisao je..pozdravio te.

 

.August, 05. Godina 1995. Pišem. Emocije me razdiru. Želim biti sama. Želim da stane rat. Opet nemam cigara, a nemam ni para..majku vam švercersku..mrmljam. Otvoriše se vrata. Nijaz stoji kao ukopan. Blijed i drhti. Drži se rukama za štokove. Plače. “Reći ću ti nešto…” Reci, šta je? Čujem srce kako mi udara…Reci..Poginuo je Nanić..

Buljim u zid. Škripim zubima. Curi mi krv iz usta. Pritišćem raspukle usne prstima..Nije, lažu. Ne moze Nanić poginuti..Pogriješili su..mucam. Plače Nijo. “Nisu..javljeno je”..Izađi van..molim te, kažem mu. Čupam list papira iz pisaće masine. Drhtim..krvavim prstima uguram novi list papira..jecam u sebi.. Napisah tada ovu pricu….

P.s. pozdravljam švercere koji sada drže govore i uče Fatihe pred dušu najvećeg među velikima. Ni stida, ni srama, ni čojstva u vama nikad bilo nije…..

Related posts