Ispovijest Titovog ljekara: Živio bi duže da smo poslušali Amerikance

“Da smo na vrijeme izvadili čep iz butne aorte zadržao bi svoj imunitet i možda bi poživio još dvije godine kako je želio, ali od gangrene sigurno ne bi umro”, kaže doktor Milomir Stanković

Od smrti Josipa Broza Tita, čiji se rođendan slavio 25. maja, prošlo je 36 godina, ali njegov život, vladanje SFRJ i odlazak sa ovog svijeta i danas izazivaju kontroverze.

Tačku na spekulacije o tome kako je i kada maršal preminuo ostavivši Jugoslaviju da ga mjesecima oplakuje, odlučio je da stavi njegov lični ljekar, dr Milomir Stanković (83), objavivši knjigu “Tito između života i smrti” u izdanju Službenog glasnika.

– I mlade generacije danas sve više pominju Tita i njegovo doba i mislim da treba da se sazna kako je zaista okončan njegov život– počinje priču dr Stanković koji je maja 1978.godine, kada mu je saopšteno da je izabran za Brozovog ličnog ljekara, bio zaposlen na Kardiološkoj klinici VMA.

Vijest, koja ga je u isto vrijeme uzbudila, ali i izazvala strah od odgovornosti, prenio mu je prof. Đorđe Popović.

Objasnio Carteru zašto ih mrze Rusi

-Titovo zdravlje zahtjeva nadzor više ljekara, ti ćeš tamo biti šesti. Ranije su Tito i Jovanka odlučivali o izboru, a pošto su njihovi odnosi poremećni, to je prepustio svom konzilijumu i ađutantu Tihomiru Viloviću – objašnjeno je Stankoviću, koji se tri godine ranije vratio sa usavršavanja u Houstonu, zašto mu je ukazano povjerenje da liječi doživotnog predsjednika nekadašnje SFRJ.

Stanković se prisjeća toplog prijema na Brijonima kada je prvi put stao pred druga Tita.

– Bilo je straha u meni. Došao sam sa klinike kod čovjeka koji je bio legenda u našoj zemlji i u svijetu. “Došli ste doktore, kako se osjećate”, pitao me je, ja mu odgovorim i pitam za njegovo zdravlje. Požalio mi se na išijas. Začuđeno ga pitam kako je to moguće kad ga na televiziji gledamo kako uspravno korača i svi kažu da je zdrav. On će meni: “E moj doktore, stegnem dobro zube da ne bih pokazao svoju bolest”.

Stanković je Broza upoznao i u knjizi predstavio kao čovjeka, političara i pacijenta. Pratio ga je na državničkim putovanjima po svijetu i uvjerio se kakav je ugled uživao nekadašnji predsjednik SFRJ.

– Nije se ustezao da svakom kaže šta misli. Kad je bio u posjeti predsjedniku Jimmyju Carteru pitaju ga u Bijeloj kući zašto Rusi mrze Amerikance. On im otvoreno kaže: “Kako da vas ne mrze? Nacifrali ste atomske baze po cijelom svijetu, opkolili ste Rusiju. Šta će vam tolika nuklearna energija, uništićete jedni druge. Sjedite sa Brežnjevim i dogovorite se”.

Volio žene, ali nije bio perverznjak

Kardiolog se velikog državnika, o čijem se načinu vladavine danas spore historičari i teoretičari politike, prisjeća kao vladara meka srca.

– Nije to bio onaj Tito koji je sebi krčio put i uklanjao jednog po jednog konkurenta. Ovo je bio neki drugi Tito, mekog srca prema svima, a naročito prema ženama – priča Stanković.

Zbog slabosti prema ženama i u poznim godinama Tita su poslije smrti protivnici nerijetko predstavljali kao perverznjaka što njegov ljekar vidi kao potrebu za senzacionalizmom.

– Istina je da nije dozvoljavao da ga masira muškarac, tražio je isključivo maserke. Darjana Grbić, kasnije i njena sestra Radojka su mu masažama produžavale život, one su mu bile kao porodica. Zli jezici svašta pričaju o njima, znam da su ga voljele kao djeda i da ih je on tako gledao i poštovao.

Da su lijepe žene popravljale raspoloženje maršalu svjedoči i anegdota iz Igala koju se Stanković prisjetio i u svojoj knjizi. Tito je u Igalu liječio reumu. Jednog dana krene u šetnju obalom Pet Danice ispod Herceg Novog.

Da su lijepe žene popravljale raspoloženje maršalu svjedoči i anegdota iz Igala koju se Stanković prisjetio i u svojoj knjizi. Tito je u Igalu liječio reumu. Jednog dana krene u šetnju obalom Pet Danice ispod Herceg Novog.

-Prolaze lijepe i mlade žene, on se zagonetno smješka i počinje da priča anegdotu o knjazu Milošu.

“Znate li da je knjaz Miloš kada bi vidio lijepu ženu na vašaru odmah slao svoje pandure da je pripreme za vođenje ljubavi. Jednom su se zadržali duže nego obično, a kad ih je knjaz upitao zašto odgovorili su: “Morali smo da je okupamo, gospodaru”. Miloš im je ljutito odgovorio: ”E sad kad ste je okupali, vi je onda j…” – prisetio se Stanković kako je Broz znao da nasmije društvo.

Tito je bio pomno vodio računa i o svom izgledu. Doktor se sjeća kako ga je zatekao pitanjem da li se narodu priča da je presađivao kosu.

“Nisam čuo, predsjedniče, kažem jer mi je bilo neprijatno da potvrdim. On nastavi: “Priča se, priča. A znate šta sam uradio? Promijenio sam frizera. Prethodni mi je držao dugu kosu, pa je svaka vlas išla od čela do potiljka, a ovaj sad sve skraćuje na dva-tri centimetra”.

U mitove i legende o lažnom Titu – “ruskom špijunu” i “poljskom Jevrejinu” – Stanković nikada nije povjerovao, a teoriju o Brozu iz Kumrovca potkrepljuje novim “dokazima”.

– Tri i po decenije me pitaju da li znam ko mi je bio pacijent. Tvrdim da je Tito naš. Noći sam proveo kraj njega dok je bio u komi. Probudi se jedne noći u bunilu, gori od temperature, gleda u plafon i počne: “Vi, omladinci i omladinke, iznijeli ste ovu revouciju i donijeli slobodu našem narodu…” Odzvanja soba, a mene hvata jeza dok on na čistom srpsko-hrvatskom drži govor. Slično iskustvo imao sam na VMA s jednim pacijentom iz Makedonije. Kad se probudio iz anestezije, pitam ga kako je, a on bunca na makedonskom sve dok se nije razbudio. Prvo je progovorio na maternjem jeziku, baš kao i Tito one noći– pojašnjava Stanković.

Skratili mu život

Titovo zdravstevno stanje naglo se pogoršalo krajem decembra 1979.godine. Stanković je prvi primijetio promjene na maršalovom stopalu i odmah posumnjao na začepljenje arterije.

–Predložio sam mu da hitno sazovemo konzilijum, a on se branio kako ima mnogo obaveza i da odložimo posle Nove godine. Rekao sam da ćemo zakasniti sa terapijom. Već sutradan je dobio jak bol u nozi, pa sam pozvao sve ljekare i rekao šta sam zapazio. Oni su rekli da nepotrebno uznemiravam Tita i konzilijum– priča Stanković.

Ipak, maršala je pregledao dr Mirko Košak i otkrio začepljenje arterije na lijevoj nozi čime je bio zatečen cijeli ljekarski tim. Odmah se počelo s terapijom lijekovima koja nije dala očekivane rezultate, a bolest je napredovala u zamasima. Tito je odbio prijedlog da se pozovu stručnjaci iz inostranstva i izričito naglasio da ne želi da mu amputiraju nogu.

– Slažem se sa liječenjem, ali neću da mi režete nogu, prije ću da sam sebi presudim. Ako treba da idem, hoću da idem cijeli – bio je izričit Broz poslije čije pretnje su njegovi najbliži saradnici vješto izvukli pištolj iz torbe koja je uvijek stajala kraj njegovog kreveta.

Na konzilijumu 2.januara 1980. vodila se burna rasparava među ljekarima nakon koje je odlučeno da se maršalovo liječenje nastavi u Ljubljani.

– Otkriveno je da terapija nije djelovala i da je arterija naglo začepljenja. Urađen je bajpas, ali ta operacija nije uspjela. Pozvani su vrhunski svjetski hirurzi, Michael Debejki iz Houstona i Marat Knjazev iz Moskve. Amerikanac je predlagao da se odmah uradi bajpas, a Rus da se nastavi sa terapijom lijekovima što je konzilijum i poslušao, ali je tu izgubljeno dragocjeno vrijeme.

Posljednje Titove riječi

– Na kraju je urađen bajpas, ali operacija nije uspjela i zapušio, Tito je dobio sepsu, noga je trulila. Već 12. februara moje kolege shvataju da je posljednji trenutak da se izvrši amputacija. Profesor Marijan Brecelj je prikupio hrabrost da to saopšti maršalu koji netremice gledao ispred sebe. Pitao nas je da li smo o tome obavijestili njegove sinove, Mišu i Žarka, a poslije našeg potvrđivanja kratko je rekao: “Dobro, onda sjecite” – prisjeća se Stanković.

Operacija je bila uspješna i trajala svega 45 minuta. Tito se probudio euforičan, odmah je počeo da priča o protezi i konferenciji nesvrstanih. U prvim danima djelovalo je da se oporavlja, ali radost je kratko trajala. Imunitet mu je bio ozbiljno narušen, dobio je upalu pluća, otkazali su bubrezi, a onda i ostali organi.

– Pao je u komu i priključen je na aparate na vještačko disanje. Iz kome se za trenutak probudio i izgovorio: Šta sve ovo znači?”. To su bile njegove posljednje riječi. Da smo na vrijeme izvadili čep iz butne aorte, očuvao bi imunitet i možda bi poživeo još dvije godine kako je želio, ali od gangrene ne bi umro sigurno – kaže Titov ljekar.

Stanković kaže da je Broz bio njegov najbolji pacijent.

– Kad se razbolio, on se izvinjavao ljekarima. Kad bi se noću probudio i ugledao me kraj kreveta pitao je: “Pa vi ste još tu, kako ja vama da se odužim” – seća se Stanković.

Josip Broz Tito zvanično je preminuo 4.maja 1980 u 15:15h. U maju 1980. Jugoslavija je neutješno plakala. Danas te zemlje nema, ali za njom mnogi plaču. Njih zovu jugonostalgičarima.

Albanci dočekali Broza kao magarca

Dva mjeseca prije nego što će se razboliti, Tito je od 15. do 18 oktobra 1979. posjetio Kosovo. Od aerodoroma do hotela Grand kliktale su mu neprekidne kolone građana i bacale mu cvijeće. Rukovodioci su željeli da prikažu kako albanski narod na Kosovu voli Tita, iako mu je kosovska reakcija priredila drugačiji, drzak i ružan doček, opisuje Stanković u svojim dnevničkim memoarima.

– Napravljena je velika maketa magarca na kojem je pisalo Tito, dok je na jahaču bilo ime Envera Hodže. To su ulicama Prištine vukli psi uz zvuk čangrtanja privezanih konzervi. Tito je bio uznemiren, a kosovski rukovodioci prestrašeni. Maršal je neraspložen proveo cijli dan u hotelskoj sobi, ručao je sam što ranije nikada nije činio – priča ljekar.

expres.net

Related posts