Ramo Begović (25) je jedan od brojnih bosanskih mladića koji je svoj posao našao u inostranstvu, na kruzeru. Svoje snove je pokušao ostvariti u svojoj Jablanici i Hercegovini, ali je izigran na konkursima napustio svoju BiH. Naučio je njemački i govori ga odlično. Vaspitan na poštenje i spremnost da pomogne ljudima odnio je sa sobom u drugu državu, piše Patria.
Sada kada se zakratko vratio na dvosedmični odmor razgovarao je sa novinarom Patrije o 22. oktobru, danu koji je njegovom životu dao drugu ulogu i ljepši smisao.
Kruzer na kojem radi Amadeus Silver III je nov, počeo je plovidbu u martu. Taj dan radio je od 11 do 18 sati i nakon pristajanja u luku na Rajni u Dizeldorfu, sprema se u grad, koji već poznaje. Traži biciklo od kapetana i dobija ga. Sumrak se spušta i guta posljednje tragove dnevne svjetlosti.
Tek što je krenuo iz pristaništa, zvoni mobitel. Zove ga sestra iz Jablanice. Dvije-tri minute razgovora iznenada prekida daleki ženski vrisak na njemačkom: “U pomoć“.
Prekida brzo razgovor i osluškuje. Pomišlja da dolazi sa druge obale Rajne. I tada je stotine ptica iznenada prhnulo iznad njegove glave. „Učinilo mi se“, zaključio je. Ali očajni poziv uz vrisak se čuje iznova i on opet staje. Gleda po površini rijeke. Jedva nazire tačku koja pluta na vodi udaljena je oko 70 metara.
Tada počinje njegova jurnjava po pristaništu, nizvodno, gdje struja nosi žrtvu. Vozi brzo biciklo prema prvom brodu nizvodno. Nekoliko mornara je tu. Objašnjava im da je neka osoba u Rajni i da joj treba pomoći. Govori im da moraju biti brži, ali oni i dalje izgledaju smireni i usporeni.
Trči u kabinu kod kapetana tog broda, ali dolazi baš u vrijeme kada on razgovara na telefon. Ramo je već u panici. Kapetan traži da ostane miran i sačeka kraj razgovora. Strčava i opet gleda kako se tačka na vodi udaljava Rajnom. Pretpostavlja da su prošla već dva minuta od kada je čuo krik iz vode, a utopljenoj još nije pružio nikakvu pomoć.
I onda je utrčao na sljedeći brod, noseći na vratu to biciklo, u strahu da ga ne izgubi jer ga je morao vratiti na brod. I opet je tu mornar od kojeg panično traži da spusti čamac u vodu. Ali i taj je iznenađen njegovom reakcijom. I opet ništa. Glavica je još nad vodom i ide sredinom Rajne nekih 60 metara udaljena.
To jutro kapetan je izmjerio temperaturu mora. Bila je oko 12 stepeni i ne treba biti stručnjak da se zna koliko je to opasno za ljudski organizam.
U tom trenutku pored Rame prolazi gliser velikom brzinom i bez svjetala. Izgleda kao da traže osobu u vodi. Ali produžavaju nekih 500 do 600 metara dalje.
Ramo više ne čuje osobu u vodi i ne skida nego trga odjeću sa sebe. Uzima prekookeanski kolut za spašavanje i skače. Odjednom osjeti da se nešto vuče za njim i shvata da mornar u svojoj izgubljenosti nije zadržao kraj konopca kojim je kolut za spašavanje vezan.
Pliva dijagonalno prema glavi iznad vode i vuče kolut koji je jedini spas i za njega i za utopljenicu. Nekih 60 metara je udaljenost. Nakon tridesetak metara napada ga hladnoća.
Obuzimaju ga iznenadna jeza i strah. Ali onda mu tijelo ispunjava čudna snaga i pravi puno snažnije pokrete rukama. Konačno stiže do mlađe ženske osobe i čvrsto je hvata rukama. Prošlo je već pet minuta od početka užasa i trenutka kad je čuo njen krik. Ona grca i tiho govori: „Ne mogu više, ne mogu više“. I onda još veći šok. Ona je potpuno obučena, čak i u kaputu i sve je to natopljeno vodom. Začuđen je njenom snagom i time što nije potonula pod takvim strašnim teretom.
Sve je ledenije u vodi Rajne. Tijelo mu podrhtava, dok je mlađa ženska osoba prestala davati znake da je pri svijesti. Odguruje je prema obali. Pokušava se zadržati za malo ispupčenje na jednom brodu, ali ga matica nosi dalje. Kroz daleku svjetlost vidi konopac spušten do mora. Tamo je riješen da otpliva i zadrži se.
U glavu mu dolazi sumnja da neće uspjeti, da je previše rizika, ali je bijesan i više ne želi čekati. Kreće i uspijeva se uhvatiti, a onda razumije da to nije konopac nego običan šlauf, srećom pričvršćen negdje iznad. Mornari njime peru palubu. Neko ga je nasreću ostavio da visi prema moru. I onda se odjednom iznad njega pojavljuju ljudi, gosti i onaj mornar. Ispred su i mole ga da im da ruku. Posljednjim naporom on zamahuje i osjeti kako mu je ruku grozničavo uhvatio jedan od gostiju i kako ga drži panično čvrsto. Ramo gura djevojku naprijed i oni je hvataju za ruke. Pokušavaju je izvući ali ne uspijevaju, jer je odjeća natopljena.
Posljednjim naporom Ramo je gura i ona je konačno na sigurnom. Izvlače ih u jednu prostoriju. I tada nastupa njegovo stanje potpune oduzetosti tijela. Za dvadesetak sekundi stiže Hitna pomoć, vatrogasci, policija.
Njegova hipotermija je 34 stepena i nije bezazlena. Djevojka je u mnogo težem stanju. Oboje ih prebacuju u bolnicu. Nakon svega javljeno mu je da je djevojka dobro. Negdje u dubini duše Ramo osjeća golemu radost, čudnu uzvišenost osjećanja kad postaje svjestan da je spasio jedan ljudski život.
Zvala ga je majka te devetnaestogodišnje djevojke i zahvalila se. Poruka te žene učinila ga je još sretnijim i ponosnim kao nikad: ‘Spasio si ne samo našu kćerku nego i našu porodicu, rekla je uvjereno’.
U Jablanici su ponosni na svog Ramu Begovića. On je njihov heroj ovih dana. Dok sa mnom prolazi ulicom u pravom jesenjem kišnom i hladnom danu, upućuju mu poglede divljenja.
‘To je naša istinska japija, od poštenja i hrabrosti, govore mu.
