Iskustva naših vojnika iz Iraka, Afganistana, Malija, Konga: Nekada se osjećaš kao glineni golub

Više od 1.000 pripadnika Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (OSBiH) učestvovalo je u različitim mirovnim misijama NATO-a i Ujedinjenih nacija (UN) u Afganistanu, Iraku, Kongu, Maliju… Vojnici i oficiri već 15 godina sudjeluju u ovim misijama i iz svake od njih nose različita iskustva koja sada prenose na svoje kolege koji nisu prošli kroz rat, sukobe, nasilje, glad…

– Mir ne može biti postignut kroz nasilje. On može biti postignut jedino kroz razumijevanje – napisano je u jednoj prostoriji u Domu OSBiH u Sarajevu gdje su izložene fotografije pripadnika OSBiH koji su učestvovali u misijama. Ta prostorija je neka vrsta muzeja, ali i dokaz da se i vojnici iz BiH zalažu za mir u svijetu.

O svojim iskustvima za Anadolu Agency (AA) govorili su neki pripadnici koji su nekoliko puta bili u misijama. Neki bi se rado vratili, dok drugi nisu spremni ponoviti istu avanturu još jednom.

Brigadir Velibor Purković je kazao da Oružane snage učestvuju u misijama UN-a još od 2001. godine, dok su postojale entitetske vojske.

Strane operacije

– Ta misija je trajala od 2001. do 2008. godine i u tom periodu je učestvovalo 59 pripadnika Oružanih snaga. Odmah zatim, 2002. počelo je učešće u misiji u Kongu gdje i danas učestvujemo, a do danas je učestvovalo oko 70 pripadnika OSBiH – pojasnio je Purković.

Od 2005. godine BiH svoj doprinos izgradnji mira u svijetu je dala i kroz učešće vojnika u misiji “Iračka sloboda”. Operacija je trajala do 2008. godine, a učestvovalo je 337 pripadnika OSBiH.

– Zatim, 2009. počeli smo učestvovati u misiji ISAF u Afganistanu gdje i danas učestvujemo. Ukupno u svim misijama do sada je nešto manje od 1.200 pripadnika OSBiH prošlo kroz te misije – istakao je Purković.

Prema njegovim riječima, sva iskustva koja pripadnici steknu u misiji pretoče u element obuke u centru kojeg su osnovali.

– Stečena iskustva se prenose na sljedeće jedinice, odnosno štabne oficire koje šaljemo u misije – naglasio je Purković. Za učešće u misijama još uvijek vlada interesovanje pa je zbog toga i dalje na dobrovoljnoj osnovi.

Misije traju od šest mjeseci do godinu dana, a do sada nije bilo povreda kod pripadnika OSBiH koji su služili u mirovnim misijama.

– Još imamo pripadnika OSBiH koji su učestvovali u našem ratu, pa imamo iskustva tako da smo svugdje dobrodošli u izgradnji mira – dodao je Purković.

Pukovnik Toni Mišić jedan je od pripadnika OSBiH koji je bio u ratu u BiH, a učestvovao je i u dvije misije u svijetu, Afganistan i Mali.

– Prva misija je bila 2012., pod NATO-om vođena misija ISAF u Afganistanu. Druga misija je bila 2014/2015. MINUSMA, UN-ova misija u Maliju. Iz ovih misija sam uzeo neko određeno iskustvo – ispričao je Mišić.

U Afganistanu je radio kao štabni oficir. Radio je na praćenju i razvoju afganistanske uniformirane policije, dok je u Maliju radio kao štabni oficir u odjelu za planove, piše Anadolija.

– U Maliju je misija bila od godinu dana. Prvo što ljudi primijete kada odu u neku drugu zemlju je kultura lokalnog stanovništva, razlike, zatim stečena i različita iskustva kod kolega sa kojima radite. Mislim da bi pristup zadaćama trebao da bude univerzalan, u NATO vođenim misijama i jeste, dok u UN-ovim postoje nekakve razlike – pojasnio je Mišić.

U Afganistanu je imao više od 20 izlazaka van baze, a posao je bio posjetiti njihove policijske stanice, razvoj, monitoring, savjetovanje…

– Sigurno ste dobrodošli jer u vama vide korist. Nekada ne prihvataju sve savjete. Česte su molbe da im se pomogne, posebno u logistici. Lokalno stanovništvo nije obrazovano… Bilo je par nekakvih negativnih iskustava gdje je postojala direktna ili indirektna opasnost od bombaša. Sjećam se da je bio jedan mogući napad na bazu, prijetnja, međutim, postoje i preventivne mjere – naglasio je Mišić.

Kako je kazao, on je generacija koja je prošla rat u BiH, služio je u miru i želja mu je bila da služi i po jednu misiju u NATO-u i UN-u.

– Tu se steknu i određena prijateljstva, posebno bih istakao Mali pošto sam tu živio van baze gdje sam godinu živio među lokalnim stanovništvom. Oni gledaju jeste li dobar ili loš čovjek. Ako ste im simpatični od početka, sigurno će vam pružiti ruku i imate neku vrstu pomoći sa ulice. U suprotnom, onda možete očekivati i nevolje – ispričao je Mišić o svojim iskustvima u mirovnoj misiji u Maliju.

Prema njegovim riječima, u Afganistanu je sigurnost mnogo veća.

– U UN-ovoj misiji MINUSMA sigurno je poginulo više od 50 pripadnika UN-a i više od 300 ranjeno za vrijeme mandata od jednu godinu. Nekada se osjetite kao glineni golub, nemate nekakvu zaštitu i onda se morate štiti i održavati prijateljske odnose sa lokalnim stanovištvom – poručio je Mišić.

Česti su bili napadi na konvoje u pustinji. Stanovnici Malija su čuli i za Jugoslaviju, ali i BiH kroz rat koji je ‘90-tih godina pratio cijeli svijet.

Komunikacija sa lokalnim stanovništvom

Pukovnik Nebojša Janković je tri puta bio u mirovnim misijama, dva puta u Iraku (2006. i 2008.) i 2011/2012. u misiji UN-a u Kongu.

– Tokom misija u Iraku su bile različite vrste opasnosti od onih koje su bile u misiji UN-a u Kongu. Mada obje misije su jednako opasne samo sa različitim opasnostima. U Iraku su izazovi po pitanju prijetnji od samih ubojnih sredstava sa kojima rukujemo, a dešavali su se i napadi na koalicione snage od strane lokalnih pobunjeničkih i drugih grupa. Najopasnije su upravo bile te procedure konvoja, kada idemo od baze do određenih mjesta na kojima se nalaze ta sredstva koja treba da uništimo. To su uglavnom srušeni magacini ili druga mjesta na kojima je čuvana municija i ubojita sredstva – ispričao je Janković.

Prema njegovim riječima, oni su skupljali ubojita sredstva nakon čega su ih uništavali.

– Konkretno, naša jedinica nije imala kritične situacije, ali to je čisto pitanje sreće. Dešavalo se da prođemo tom rutom u 1 sat, a već u 3 sata drugi konvoj bude napadnut i budu žrtve – prisjetio se Janković.

U Iraku nisu imali kontakt sa lokalnim stanovništvom zato što je to bila čisto vojnička misija koalicionih snaga. Međutim, u Kongu gdje su bili mirovni posmatrači zadatak im je bio da posjećuju određena mjesta, da imaju kontakt sa lokalnim stanovištvom i da prikupljaju informacije sa terena, a nakon toga izvještavaju svoj štab nakon čega te informacije idu dalje kako bi UN mogao donositi određene odluke i poduzimati aktivnosti na pomoći tim ljudima.

– Tokom boravka u Kongu sa stanovništvom smo komunicirali na engleskom jeziku, ali preko prevodioca. Oni imaju niz jezika i dijalekata, a najpoznatiji je swahili. Tokom boravka i mi naučimo nekoliko riječi, da možemo da se pozdravimo i postavimo jednostavna pitanja. Oni su bili prijateljski raspoloženi prema nama kao pripadnicima UN-a. Od nas su uvijek očekivali pomoć. Nekad je za nas bilo frustrirajuće da iako pokušamo, izvijestimo o njihovim problemima, ali reakcija dolazi jako sporo. Kad posjetite određeno mjesto i dođete opet nakon mjesec dana vidite da se ništa nije pomjerilo. Morate biti jako oprezni da ne dajete nikakva obećanja – pojasnio je Janković.

Najčešće traže da im se napravi neka ambulanta, poprave putevi, infrastruktura, pomoć u hrani…

 

Related posts