HISTORIJA: Cazinska Krajina naseljena od paleolitika, Cazin dobio ime od latinske riječi “Casino”

Enver Ljubović je poznati filolog i historičar koji je nakon završetka studija skoro 20 godina radio kao gimnazijski profesor historije i latinskoga jezika u Cazinu. Dugi niz godina bavi se heraldikom, onomastikom, toponomastikom, epigrafikom i genealogijom a od nedavno je, zahvaljujući doprinosu historijske znanosti Republike Hrvatske, i član HAZUDA (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori).

U prilogu Vam donosimo I. DIO teksta o istraživanju profesora Ljubovića o Cazinu i njegovoj historiji pod nazivom Cazinska krajina i njezine povijesne, političke i kulturološke specifičnosti te graditeljska djelatnost. Idućih dana ćemo objaviti na našem portalu Cazin.NET još nekoliko dijelova ovog teksta o Cazinskoj Krajini.

Na krajnjem sjeverozapadu današnjeg Unsko-sanskog kantona, u jednom dijelu porječja rijeka, Gline, Korane i Une, nalazi se brežuljkasti predio tzv. Visoke krajine ili Cazinske krajine, gdje je smješten i najveći grad ovoga kraja, Cazin, odnosno općina Cazin.

Općina Cazin ima površinu od 381 km2, a broj stanovnika prema popisu iz 1991. godine iznosi 63.406, dok po zadnjem popisu općina Cazin ima preko 66.000 stanovnika i najveći je grad u Unsko-sanskom kantonu, te predstavlja najgušće naseljeno područje Unsko-sanskog kantona, po četvornom metru. Većinski narod cazinske općine čine Bošnjaci muslimani, čak preko 98,6 % od ukupnog broja stanovnika.

Na komunikacijski pravac doline rijeke Une (unska pruga i cesta), nastavljaju se cestovni pravci iz Cazina, te ga komunikacijski, tj. cestovno povezuju sa Bihaćem i ostalim dijelovima Republike Bosne i Hercegovine, a putnim pravcem preko Velike Kladuše i Bosanske Krupe, općina Cazin je povezana i s drugom europskom transverzalom sjever-jug, prema Republici Hrvatskoj, tako da ima jako dobar i povoljan geostrateški položaj i značaj.

Cazin se nalazi na 376 m nadmorske visine, a ima umjerenokontinentalnu klimu s uglavnom brežuljkastom konfiguracijom zemljišta. Najviši vrh u Cazinskoj krajini je Velika Gomila, iznad mjesta Stijene na 797 m nadmorske visine.

Cazinska krajina je naseljena stalno, još od razdoblja paleolitika, tj. starijeg kamenog doba, a o tome imamo značajnu potvrdu u jednom slučajnom arheološkom nalazu jedne kamene kalupaste sjekire koja je pronađena u samome gradu Cazinu, na prostoru Stare Govedarnice. Na temelju nekoliko arheoloških nalaza može se zaključiti da je ovo mjesto bilo naseljeno još u eneolitiku (otprilike 3500.pr.n.e-2200.pr.n.e), uglavnom stanovnicima nositeljima lasinjske i vučedolske kulture, zatim u kasnom brončanom i starijem željeznom dobu (za Branku Raunig protojapodsko ili japodsko stanovništvo), latenskom i rimskom, te, naravno, srednjovjekovnom i osmanskom razdoblju.

Cazin i gotovo njegova cijela šira okolica (Cazinska krajina), bogata je, i obiluje za razliku od drugih dijelova Bosne i Hercegovine, znakovitim raritetnim reljefnim nazivima mnogih rijeka, potoka, brda, dolova, sela, zaseoka i starih utvrđenih gradova i gradina.

Možemo samo pretpostaviti, jer nemamo za tu tvrdnju relevatnih povijesnih ili arheoloških dokaza, da je ime Cazina možda izvedeno iz iz latinske riječi “Casino”, (od samostana ili manastira Monte Casino u Italiji i povratne seobe dijela Zapadnih Gota).

Na ovom području evidentirana su i potvrđena mnoga naselja gradinskog tipa s kraja 9. i početka 8 stoljeća p.n.e. Na jednom potpuno istraženom arheološkom lokalitetu Čungar, pronađen je najvažniji arheološki nalaz, tj. jedan brončani šljem, te brojni nalazi različitih vrsta keramike i kostiju, ljudskih i životinjskih. Za vrijeme rimskog razdoblja vlasti, ovaj kraj je također bio naseljen i imamo potvrde prisustva čovjeka na ovom prostoru. O tome, da je ovdje bio organiziran život imamo potvrdu u nalazu jednoga rimskog groba s kamenom konstrukcijom, u kojemu su pronađeni dijelovi različitoga nakita iz razdoblja rimske države.

U povijesnim izvorima Cazin se češće spominje od 1522. godine, kada su Osmanlije osvojile utvrđeni grad Knin. Prema stručno istraženim arheološkim nalazima, te ostacima mnogobrojnih i različitih zidina, kao i prema usmenim narodnim predajama, koje su se mogle čuti, utvrda u Cazinu potječe po svim pokazateljima iz srednjega vijeka. Poznati hrvatski povjesničar Radoslav Lopašić prenosi tu narodnu usmenu predaju, koja se prenosila s koljena na koljeno i koju je svakako čuo, boraveći na ovome prostoru, da se pripovijeda među ovdašnjim stanovništvom:

Priča kaže, da su u vrieme, dok je knez Keglević Bužim zidao, našli čobani brdo kao zviezdu međuz viezdami, okomito i gotovo na sve strane vodom obtočeno, kao neko ostrvo. Kad za to začuju glavari, odluče odmah, da bi dobro bilo načiniti na tome mjestu manastir. Zatim podignu naokolo zid, a mjestimice i po dva; po sriedi pak ostane ravnica, na kojoj bude sazidan manastir(samostan). lztočno od manastira ozidaju drugi grad kao manastirsko (samostansko) dvorište i tu se naseli narod. Tako je, veli usmena predaja, postao Cazin, vrlo tvrdi grad, koji se mogao tim lakše braniti, što je bila pred gradom čatrnja (bunar op.a.) i u njoj vazda dovoljno dobre vode.

Jednako opisuje da su se na zemljopisnom prostoru oko Cazina i Bile Stine naseljavali plemena plemenitih Kačića i to, vjerojatno, već pred kraj 8. stoljeća. Međutim, vjerovatnije je i objektivnije da je to ipak bilo u drugoj polovici 15. i početkom 16. stoljeća i da su to bili plemena nadinskih Kačića iz mjesta Nadina, iz Ravnih kotara u Dalmaciji. U njemu su kninski biskupi najviše boravili sljedećih pedesetak godina, i u tome vremenu se Cazin spominje kao grad i varoš.

Prvi poznati kninski biskup u Cazinu bio je Andrija Tuškanić, koji je 1530. godine javio generalu Katzianeru, da se na njegovu varoš oppidum Cazin spremila jaka četa osmanskih konjanika i pješaka. Nakon smrti ovoga biskupa, neko vrijeme je Cazin držao poznati plemić Petar Keglević, koji je 1535. godine, po kraljevoj naredbi predao Cazin na upravljanje novome biskupu kninskom, kanoniku Petruod Ripča, za čijeg su stolovanja u Cazinu, 1539. godine Osmanlije zauzele grad. Petar Keglević ga je uskoro povratio pod svoju vlast. Od 1553. godine Cazin je imao stalnu krajišku vojničku posadu.

Kad za to začuju glavari, odluče odmah, da bi dobro bilo načiniti na tome mjestu manastir. Zatim podignu naokolo zid, a mjestimice i po dva; po sriedi pak ostane ravnica, na kojoj bude sazidan manastir. Iztočno od manastira ozidaju drugi grad kao manastirsko dvorište i tu se naseli narod. Tako je, veli priča, postao Cazin, vrlo tvrdi grad, koji se mogao tim lakše braniti, što je bila pred gradom čatrnja i u njoj vazda dovoljno dobre vode. Cazinsko imanje darovali su po svoj prilici biskupom Kninskim već hrvatski kraljevi, veliki zaštitnici i dobro tvori crkvam i svećenstvu. Poznato je, da su hrvatski kraljevi osobito milovali i odlikovali Kninskoga biskupa; on je bio njihov dvorski biskup, a zvao se zvanično hrvatskim biskupom („episcopus regalis et croatinus”). Osim velikoga imanja Cazinskoga držali su Kninski biskupi u Pounskih stranah imanja uz potok Glodinu, naprema Buševiću, i u Zakopi i Doljnoj Jamnici nedaleko od Zrinja i Novoga. Cazinsko imanje ležalo je gotovo u sredinicrkvenoga kotara Psetskoga ili Humskoga; zato je bilo osobito zgodno iz Cazina pobirati biskupsku desetinu. Imanje Cazinsko bilo je vazda unosno, a biskupom Kninskim koristilo je mnogo, osobito nakon g. 1522, pošto su rečene godine Turci biskupsku stolicu u Kninu osvojili. Od to doba, za kakovih petdeset godina, stanovali su biskupi Kninski ponajviše u Cazinu, upravljajuć iz toga mjesta ostatci svoje biskupije. Naročito su boravili manje li više u Cazinu biskupi: Andrija Tuškanić, koji je god. 1527. bio na izbornom saboru u Cetinu, zatim god. 1535. Petar od Ripča i g. 1550. Matija od Zabrdja, oba prije Zagrebački kanonici, g. 1554. Pavao od Hutine (kod Karlovca), prije arcidjakon Gorički, i g. 1557. biskup Ivan od Iloka. Ovaj je posljednji premješten u ugarski Vac za biskupa, a na njegovo mjesto dodje čuveni Andrija Dudić. Težko da je ovaj ikad stanovao u Cazinu, već je jedino dohodke od gospoštine pobirao, na koliko se to moglo.[3] Na Cazin se spremila jaka četa turskih konjanika i pješaka. Po smrti biskupa Andrije držaje za neko vrieme Cazin Petar Keglević. Po kraljevskoj naredbi imao je Keglević Cazin predati Petru Hrvatu od Klise, novomu upravitelju Topuskog. Radi te predaje već se Keglević s Hrvatom dogovarao. Medjutim (god. 1535.) bude imenovan biskupom Kninskim kanonik Petar od Ripča, na što kralj naloži Kegleviću, da novomu biskupu izruči Cazin. Bez sumnje je Keglević rado držao unosno biskupsko imanje, pa da otegne predajom, izjavi pred kaptolom Zagrebačkim, da ne može predati Cazina do jasnije kraljevske odredbe, a to tim manje, što valja podmiriti tražbinu kaštelana Stjepana Strezoje, koji mu je grad izručio. Poslije je predao Keglević Cazin novomu biskupu, nu g. 1539. otmu biskupu Cazin Turci i ostaše u njemu dotle, dok ih iz njega ne iztjera Keglević, koji je bio medjutim banom postao. Keglević dobije tako i po drugi put vlast nad Cazinom, kojega ne mo- gaše sam biskup uspješno braniti. Pošto je Keglević toiko imao posla i brige za Cazin, nije ni čudo, da je njegovo. Kevenhiillerove u Krajini g. 1578. izpraznio je Ferad-paša bez boja Cazin, koji zapremi general Ivan Ferenberg. Ali već mjeseca rujna uzmakne Kevenhiillerova vojska od Une i Cazina, gdje bijaše ostao u posadi porkulab Arbanasić (potomci njegovi živu sada u Turovu polju, kamo dodjoše iz Bosiljeva) sa 50 haramija, 30 Niemaca i 4 konjanika. Odmah iza toga na 27. rujna bahne Feradpaša sa ogromnom vojskom od 30.000 pješaka i 2.000 konjanika pred Cazin, te ga žestoko topovi udarajuć prisili na predaju već na 29. rujna. Obkoljenici su se branili hrabro i požrtvovno, ali u neprekidnom žestokom boju proti ogromnoj turskoj sili iznemogoše. Već mjeseca travnja 1579. javi gore pomenuti general Ferenberg, da Turci utvrdjuju netom osvojene gradove: Cazin, Zrin i Ostrožac, a da kod toga posla rade Vlasi, kojih je mnogo došlo u Krupu, vukući sobom 25 malih i 5 velikih topova. Osvojivši Turci Cazin pretvore odmah crkvu u džamiju, a kad se zatim carski poslanik u Carigradu potužio na otimanje Cazina i Bužima usred mira, i zatražio povratak osvojenih gradova, odgovori Porta, da gradova povratiti ne može, jer su unutra već džamije, u kojih se po nauci prorokovoj bogu klanjalo. Turci postave u Cazin svoju posadu, koja je g. 1577. jaka bila 50 konjanika i 150 pješaka. (Štajerski arhiv Miscellanea, fasc. 36., broj 2. (rukopis). Jedan stari tekst o Cazinu i cijelom kraju prije dolaska Osmanlija u ove krajeve, govori o prisustvu katoličkog življa na cijelom prostoru Cazinske krajine, što je veoma važno da možemo shvatiti strukturu stanovništva i proces islamizacije u ovim krajevima)

Ima i jedna pučka usmena predaja u Cazinu sačuvana do današnjega dana koja glasi:

Vezir uđe u grad, pa zadovoljan, što je tako lako pobiedio, gprosti Lievljanom i nadari ih zemljami, samo se odslije moradoše zvati onimi prezimeni, u što se koji pretvarao. Tako su postala imena, kojih i danas ima u Cazinu i u okolici: Ćoralići (pretvarao se ćorav), Magaraševići (pretvarao se u magarca), Puškari (pretvarao se u pušku), Pjanići (pretvarao se pijan), Topići (pretvarao se topalast, hrom).
Cazin.NET

Related posts