Ja sam Fikret Alić, „čovjek sa žice“, počinje svoju ispovijest zatočenik zloglasnih logora Keraterm i Trnopolje. Fotografija Alića na bodljikavoj žici, koja je u ljeto 1992. godine obišla svjetske medije, vjerovatno je spriječila daljnja stradanja u najvećim koncentracionim logorima u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Torture i golgote
Alićeva fotografija iz logora objavljena je na naslovnici uglednog „Timesa“, nekoliko sati nakon što je iz Keraterma prebačen u Trnopolje. Alić danas živi u Kozarcu. Vratio se 2009. Njegova rođaka Admira Fazlić, novinarka i književnica, dokumentirala je Fikretovu strašnu priču u knjigu „Čovjek i fotografija“.
– Prošlo je 25 godina. Žalosno je što sam morao dokazivati da sam ja taj čovjek sa žice. Taj logoraš. U jednu mi je ruku i drago što sam taj čovjek, u drugu žalim. Ali, evo, došlo je konačno vrijeme da se, poslije svih tortura i golgote koju smo prošli, objavi i ta knjiga, za koju vjerujem da neće biti knjiga mržnje, nego istine – kaže Alić.
A šta je sve prošao ovaj Kozarčanin, upravo je opisano u knjizi. U ekskluzivnoj ispovijesti za „Avaz“ Alić je izdvojio najteže trenutke, maltretiranja, udarce…
– Najteži moj trenutak je prvi dan dovođenja u logor Keraterm. Uhapsili su nas u selu Sivci, kod moje tetke. Kad su došli pred kuću vojnici VRS i JNA, jedan me pitao za moju rodicu Almu, da li je poznajem. Odgovorio sam mu da ne znam. Počeo me odmah tući. Tukli su nas kao stoku. Ne birajući sredstva. Tada sam dobio udarac vrhom puške, od kojeg i danas imam posljedice i bol – kaže Alić.
Natrpali su ih u autobuse, oko 200. U autobus u koji može stati 80 ljudi maksimalno.
– Natrpali su nas kao stoku. Pet njihovih policajaca brutalno nas je tuklo. U međuvremenu se pojavi Zoran Žigić, koji je rekao: „Ko ima iz Alića, Karabašića da se odvoji na stranu.“ Ja sam se odvojio na stranu. Pitao me gdje mi je dokument. Rekao sam da su mi oteli njegovi vojnici. „Ne kaže se oteli, nego posudili“, rekao mi je i počeo me tući. Izgubio sam svijest – kaže on.
Sjeća se da je Žigić ulazio pijan u spavaonice i tukao ih sve redom.
– Jedno jutro me natjerao da mu ližem čizme. Kaubojske. I svaki put kada bih ja liznuo čizmu, on me udario. Izbio mi je zube. Inače nam je komšija bio i živjeli smo normalno. Koliko se sjećam, 10. ili 11. dan su nas izveli i natjerali da se međusobno tučemo. Ja sam se morao tući sa svojim amidžićem. Ako mi ne udarimo jedan drugoga jako, onda nas oni tuku uz galamu: „Ovako se udara“ – dodaje Fikret.
Onda su ih, nakon dovođenja Bošnjaka logoraša s Hambarina i Čarakova, tjerali da iz sveg glasa pjevaju četničke pjesme.
– Oko četiri sata smo morali pjevati sve četničke pjesme. „Oj vojvoda Sinđeliću…“ i ostale. Da bi oko šest sati ubacili policijski suzavac u spavaonicu. I ljudi su od bijesa počeli iskakati kroz prozor. Kako ko iskoči, ubiju ga, a ako ne iskoči, ubiju ga u spavaonici. Nama su psovali, govoreći da jače pjevamo da se ne čuju krikovi. Da Prijedor ne čuju krikove naših logoraša – prisjeća se Alić.
Masovna grobnica
Ujutro su tražili pet dobrovoljaca da utovare leševe u kamion. Kaže da je komandant rekao da „oni nisu htjeli pobiti te ljude, nego su ih logoraši izazivali, pa su ih morali pobiti“.
– Tad su rekli da će ih odvesti u Tomašicu, što znači da je planski napravljena masovna grobnica. Posljednjeg dana odveli su nas u bolnicu u Prijedor, nas 25. Da nam vade krv i dijelove za njihovu vojsku. Imali smo sreću da je neka doktorica tamo bila i rekla nam da ne ostajemo u bolnici, nego da se vratimo nazad u logor. Jedan čovjek je ostao i niko ne zna gdje je ni šta je s njim. Dan poslije prebačen sam u Trnopolje, kada je i nastala ta fotografija koja je obišla svjetske medije – kaže Alić.
Na kraju je poručio da nikoga ne mrzi.
– Vratio sam se u Kozarac, i nemam namjeru ići iz Kozarca dok me smrt ne odnese – kaže na kraju.
Otišao u Hag da čuje presudu Mladiću
– Otišao sam u Hag da čujem tu rečenicu da je ratni zločinac Ratko Mldaaić osuđen. Išao sam u ime logoraša BiH i u svoje ime. Išao sam s namjerom da dokažem da sam ja tu. Momčilo Krajišnik rekao je da je Fikret Alić doveden bolestan u logor i naguran na žicu. Kao, mi smo to izmislili. Zločinačka posla! Ako si imao vojsku iza sebe, generale, i išao na civile, na ljude bez ičega, ubijao si žene, djecu, starce, zašto, generale, nisi saslušao svoju presudu junački. S tim se nikad neću pomiriti – ističe Firket Alić.
