Eugen Jakovčić, novinar i aktivist Documente – Centra za suočavanje s prošlošću iz Zagreba, osvrnuo se u razgovoru za Klix.ba na ulogu političkog rukovodstva Republike Hrvatske prema zaostavštini iz devedesetih, na zagrebački skup upriličen u čast žrtava iz Bosne i Hercegovine i odnos Evropske unije spram politike u Zagrebu i druge teme.
Gospodine Jakovčiću, nakon pravosnažne presude bivšim liderima Herceg-Bosne Jadranku Prliću i ostalima jasno je da političko rukovodstvo Republike Hrvatske nije napravilo otklon od politike iz devedesetih… Znači li to da nisu odustali ni od svojih namjera prema Bosni i Hercegovini?
Skandalozno je odbijanje suočavanja aktuelne hrvatske vlade, predsjednice Republike i HDZ-a s brojnim zločinima političkog i vojnog vrha tzv. Herceg-Bosne i to naročito nakon što je Haški sud tokom dokaznog postupka i žalbene presude utvrdio počinjenje brojnih zločina nad Bošnjacima.
Ne ulazeći u namjere vlade, razloge ovakvog postupanja prije svega vidim u tome što još uvijek postoji značajan kontinuitet političkih, vojnih i obavještajnih elita koje su direktno učstvovale u ratovima devedesetih i sa zabrinutošću prate ishod sudskih postupaka, a što čini veliki dio HDZ-ove interesno stranačke baze.
S druge strane, u dijelovima društva postoji strah da bi priznavanje patnje drugih umanjilo značaj vlastitog stradalništva. U konačnici postoji zabrinutost zbog mogućih političkih i finansijskih implikacija sudskih presuda, o čemu mediji i političari nerijetko spekuliraju, naročito nakon prvostepene presude Ratku Mladiću u kojoj nije konstatirano sudioništvo tadašnjeg srpskog državnog vrha u udruženom zločinačkom poduhvatu.
Nevjerovatno je uporno insistiranje službenog Zagreba na činjenici da je presuda u predmetu Prlić i dr. zapravo presuda Republici Hrvatskoj. U tom smislu Haški tribunal je u odgovoru Vladi Rpublike Hrvatske, koja je pokušala biti “prijatelj suda”, bio vrlo jasan. S obzirom na to da Tuđman, Šušak i Bobetko nisu među optuženima u predmetu bivših čelnika Herceg-Bosne, nalazi prvostepenog vijeća, objasnilo je tada Vladi RH-a Žalbeno vijeće Haškog tribunala, “nisu i ne mogu biti” nalazi o njihovoj kaznenoj odgovornosti. Stoga, pravo na pretpostavku nevinosti Tuđmana, Šuška i Bobetka nije ugroženo, kao što ni nalazi vijeća o njima nisu nalazi o odgovornosti Hrvatske.
U trenutku kada žrtve tzv. Herceg Bosne i Republike Srpske govore o individualnoj krivici Mladića te Prlića i drugih, Plenković i Dodik poistovjećuju čitave narode sa najgorim ratnim zločinicima, što je sramotno i nedopustivo. Oni na to nemaju pravo.
Zagreb je u nedjelju, tokom komemoracije Slobodanu Praljku u dvorani Vatroslav Lisinski bio u fokusu zanimanja svjetskih medija. Te su slike, nažalost, pokvarile onaj utisak o Zagrebu koji inače pristiže u ovo doba godine. Kako su Zagrepčani, ali Hrvati generalno, doživjeli taj politički skup?
Ne znam što misle Hrvati i Zagrepčani, ali znam da je grupa građana i građanki Zagreba, među kojima sam bio i ja, a na poziv Inicijative mladih za ljudska prava, na dan spomenute komemoracije zapalila svijeće i položilo ruže na zagrebačkom Trgu Francuske republike i to za žrtve zločina počinjenih od pripadnika HVO-a i HV-a tokom rata 90-tih godina u Bosni i Hercegovini. Željeli smo pokazati da postoji i ono lice Hrvatske koje se ne solidarizira s ratnim zločincima, već se solidarizira sa žrtvama.
Sama komemoracija u Lisinskom koju spominjete, kao čin žaljenja i još je najmanje bio sporan moment u sagledavanju hrvatskih reakcija na presudu. Puno problematičnija je spoznaja da su Vlada, predsjednica RH i HDZ svojim prvim reakcijama na presudu proizveli takav politički ambijent u kojem je bilo moguće ne samo da se ratnog zločinca komemorira već da mu i Hrvatski sabor minutom šutnje izrazi pijetet, naravno bez ikakvog pozivanja na patnju i stradanje žrtava.
Sam skup u Lisinskom je bio niskog političkog intenziteta, bez predsjednice i premijera koji su baš taj dan imali obaveze izvan Zagreba. Ali kako je zaključio kolega Denis Romac u Novom listu, “dilema o (ne)službenom karakteru komemoracije potpuno je bespredmetna. U Lisinskom su bili predstavnici i Vlade i Sabora i Ureda predsjednice, glavnih državnih institucija čiji čelnici ondje nisu bili fizički, ali su bili duhovno”.
HDZ-u je trebao tačno takav skup, kako ne bi manipulirajući sudskim činjenicama i zdravim razumom, namijenjeno prvenstveno za uši ekstremnijeg dijela vlastitog biračkog tijela, ugrozio vanjskopolitički kredibilitet premijera i predsjednice.
Kako biste definisali percepciju Evropske unije prema Hrvatskoj nakon haške presude Jadranku Prliću i drugima, ali i nakon svih političkih reakcija na presudu?
Evropska unija je i ovoga puta deklarativno i diskretno pozvala hrvatsku Vladu na civilizacijske strandarde i nužnost prihvaćanje pravomoćne presude UN-ovog ad hoc tribunala. Nažalost, ne postoji mehanizam sankcijakomisije, kao što je to bio slučaj u pretpristupnom periodu. Ali taj vanjski moment je manje važan, iako je žalosno da su premijer i Vlada donekle promijenili retoriku tek kada je ugledni britanski Guardian izašao s naslovom u kojem je stajalo da je “premijer Plenković prvi premijer neke evropske države koji brani ratnog zločinca”.
U proteklom periodu održana je minuta šutnje za Slobodana Praljka u Hrvatskom saboru, kao i u nizu gradskih skupština, postavljen je plakat i svijeće na centralnom zagrebačkom gradskom trgu, održana komemoracija, kao i besplatan prijevoz za odavanje počasti… Kako komentarišete sve ove aktivnosti?
To je sve rezultat one društvene atmosfere koja se naročito podgrijavala u sedmicama prije izricanja žalbene presude u predmetu Prlić i drugi. Želim podsjetiti vaše čitatelje kako su u Zagrebu tokom novembra 2017. predstavljene knjige Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, ali i ustavnog sudije Mate Arlovića. Ovaj posljednji, nekada zastupnik SDP-a u Saboru, još uvijek aktuelni sudija Ustavnog suda Republike Hrvatske pisao je na temu pravne prirode Hrvatske zajednice Herceg-Bosne – “Hrvatska zajednica Herceg Bosna i (pre)ustroj Bosne i Hercegovine”.
Da parafraziram onaj Guardianov naslov, ministrica kulture jedne članice EU-a Nina Obuljen na dan rušenja Staroga mosta u Mostaru, svega nekoliko sedmica prije donošenja presude, sjedila je na predstavljanju knjige ratnog zločinca Jadranka Prlića. Ministrica je sjedila pored istih onih koji su rušeći Stari most u Mostaru koristili iste one argumente u svojoj odbrani kao i oni kojima se sudilo za napade na Dubrovnik. To su za njih bili legitimni vojni ciljevi, što je nažalost Žalbeno vijeće i potvrdilo, što je najveći propust ove presude.
Velika većina hrvatskih političara, akademika, sudija ne može prihvatiti sudske činjenice iz kojih jasno proizlazi da je takozvana Herceg-Bosna zločinačka tvorevina, realizirana kroz sudjelovanje šestorice bivših čelnika Herceg-Bosne u udruženom zločinačkom pothvatu s ciljem uspostavljanja hrvatske dominacije na dijelovima teritorija BiH.
Službena politika u Zagrebu ne prihvata činjenicu da su Hrvati u tako zamišljenoj tvorevini, govorim o Herceg-Bosni, od 30 općina u većini bili u samo njih 11. Taj projekt se mogao ostvariti jedino kroz zločine, deportacije, logore i to ne samo prema Bošnjacima, već i prema Hrvatima iz srednje Bosne.
Ukazujući da je HVO iseljavao i vlastito stanovništvo iz srednje Bosne u namjeri da “popuni” ispražnjene gradove poput Stoca i Čapljine u Hercegovini, tužilac Stinger u predmetu Prlić i drugi se tokom suđenja u završnom obraćanju tužilaštva, između ostalog, pozvao i na svjedočenje nekadašnjeg američkog ambasadora u Hrvatskoj Petera Galbraitha kome je nekadašnji predsjednik HZ HB Mate Boban priznao postojanje plana da se što više stanovništva hrvatske nacionalnosti iz srednje Bosne preseli na područje Herceg-Bosne. Umjesto da zaštiti stanovništvo na prostoru na kojem se već nalazilo, Boban je od međunarodne zajednice tražio pomoć pri iseljavanju hrvatskog stanovništva iz Vareša. O tome je Galbraith svjedočio u haškoj sudnici.
Grupa uglednih hrvatskih intelektualaca i osoba iz javnog života uputila je otvoreno pismo Saboru i Vladi Hrvatske da obešteti žrtve logora koji su postojali na prostoru nekadašnje tzv. Herceg-Bosne. Među potpisnicima se nalazi i Vaše ime i prezime. Šta se u međuvremenu desilo s tim zahtjevima?
Jedna druga grupa hrvatskih intelektualaca je 20. septembra 1993. godine, tri sedmice prije rušenja Staroga most u Mostaru od strane HVO-a, u javnom pismu zatražila ostavku predsjednika Tuđmana i to zbog njegove “dugogodišnje orijentacije na podjelu BiH kojom je su – omogućio tragične lomove jedne mnogostoljetne mulitkulturalne zajednice i poželjne državne cjeline, koja je po prirodi stvari trebala biti najkorisniji saveznik Hrvatske”. U časopisu Erazmus pismo su potpisali Ivo Banac, Krsto Cviić, Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Ozren Žunec i Vesne Pusić.
Ja bih rekao da naše pismo i zahtjev, o kojem govorite, predstavljaju svojevrsni kontinuitet u hrvatskoj političkoj javnosti, unutar kojeg se već godinama traži istinsko i konkretno suočavanje Hrvatske sa logorima, zločinima i deportacijama civila od zločinačke Herceg-Bosne, što uključuje i obeštećenje logoraša.
Ako još nekome nije jasno zašto je to važno, podsjetio bih na neke činjenice.
Naš prvi predsjednik Franjo Tuđman je u decembru 1991. godine kazao kako je došlo “vrijeme da zgrabimo priliku da bismo okupili hrvatski narod u najširim mogućim granicama”, što su citirali tužioci u predmetu Prlić i drugi.
Iz stenograma s Pantovčaka jasno proizlazi da je Tuđman čelnike tzv. Herceg Bosne u dugom periodu kontinuirano motivirao da ustraju u suludom projektu Herceg-Bosne, iako je imao informacije da se čine zločini i da Muslimani prolaze logore. O deportacijama Hrvata iz dijelova van tzv. Herceg-Bosne upozorava ga je čak i kardinal Puljić, ali konačni cilj Hrvatske u najširim mogućim granicama po njemu je opravdavao i patnje Hrvata. Ta njegova strast za podjelom Bosne se jedino može usporediti sa strašću kojom je Ratko Mladić činio zločine i genocid u BiH. I da budemo do kraja jasni, čak se i Karadžić suprotstavio Miloševiću pa mu je ovaj u jednom trenutku uveo sankcije na granicama Srbije, što se u slučaju tzv. čelnika Herceg-Bosne nikada nije dogodilo. Oni su bespogovorno ispunjavali zahtjeve Pantovčaka, zagrebačkog brda na kojem se nalazi Ured predsjednika RH-a.
I na kraju te nepotrebne avanture, nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma 1994. godine, kada je bilo jasno da je projekt Herceg-Bosne propao, oni i dalje slušaju Tuđmana koji im sada objašnjava kako je upravo interes Hrvatske i SAD-a da se Hrvati udruže s Muslimanima u federaciju BiH s ciljem sprečavanja stvaranja islamske države u srcu Evrope. Naravno i dalje insistira na kako on kaže kroatizaciji Muslimana. Sve se to nalazi u prošlosedmičnoj presudi. To čak više nisu niti samo dijelovi stenograma, već sada u sudskom postupku utvrđene činjenice.
Nesumnjivo je da su haške presude bivšem komandantu Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću i bivšim čelnicima Herceg-Bosne Jadranku Prliću i drugima uzburkale strasti u državama bivše Jugoslavije. O pomirenju najviše govore ljudi koji se nisu ni “svađali”. Šta zapravo u takvim okolnostima znači pomirenje?
Nacionalistički govor kao da je nadjačao govor o pomirenju. Svjedočimo stvaranju zapuštenih društava bez objektivne analize prošlosti. Na taj način je teško očekivati da se doista prispije u poratno doba, a bez toga nema prosperitetne budućnosti.
Činjenice utvrđene u haškim presudama predstavljaju neiscrpan izvor materijala za suzbijanje poricanja zločina, detaljnu rekonstrukciju prošlosti i istinsko suočavanje s njom. A to je jedini put za istinsko pomirenje. Nažalost, tim se izvorima danas malo ili uopće ne koristi, javnost u regiji ili one koji oblikuju svijest javnosti, zanima isključivo krajnji ishod sudskog postupka: presuda o krivici ili nevinosti i visina odmjerene kazne. Pritom se zanemaruje sve ono što je dovelo do takvog ishoda: sve one presuđene činjenice, utvrđene u rigoroznom dokaznom postupku, uz puno poštovanje prava optuženih.
Tužilaštva u regiji su od Haaga naslijedila dosjee stotina, ako ne i hiljada, osumnjičenih koji su u protekla dva desetljeća bili pod istragom tribunalovog tužilaštva, ali su propušteni kroz njegovu mrežu, predviđenu samo za krupne ribe. Ratni zločini ne zastarijevaju i sve donedavno smo u Njemačkoj, Mađarskoj, Italiji i drugim zemljama imali suđenja optuženima za ratne zločine iz Drugog svjetskog rata. Nema razloga da tako, u idućim desetljećima, ne bude i u regiji.
Tagovi: cazin nevrijeme materijalna šteta
