Nebrojeno puta do sad kritizirali smo radove „Divljih jagoda“, ponajprije zbog banalnih tekstova i vokalnih eskapada, ali i gomile pjevača koja je prohujala kroz taj sastav u posljednjih četiri desetljeća.
Dobro ste pročitali, „Divlje jagode“ osnovane su u Zagrebu 1977. godine, odnosno bend „Zenit“ je te godine promijenio ime u „Divlje jagode“.
Zapravo, personifikacija benda bio je i ostao Sead Zele Lipovača, bihaćki gitarist i skladatelj sa zagrebačkom adresom, na čijim su pjesmama odrastale generacije.
Imao je Zele puno promašaja, i ne samo pri odabiru pjevača, već i žanrovski, a naše su kritike po pravilu bile upućivane njegovoj nevjerojatnoj želji za dokazivanjem.
Dobro, Zele zna svirati gitaru i što ćemo sad. Zbilja nije bilo potrebe da u svakom solu iznova dokazuje svoje gitarske vještine.
Ono što sam upravo imao priliku poslušati je novi, drugi po redu samostalni studijski album Zeleta Lipovače pod nazivom „The Internal Waves of Love“.
Album je u izdanju „Croatia Recordsa“ objavljen i promoviran nedavno u Zagrebu, a riječ je o osam instrumentala, i tri kompozicije sa gostujućim vokalima, a kao poseban gost na jednoj od njih pojavljuje se poznati britanski pjevač Tony Martin, koji je u svom desetogodišnjem radu s grupom Black Sabbath ostavio duboki trag.
Za potrebe novog albuma Zele je okupio vrhunsku svjetsku ekipu i dvije godine radio na relaciji London – Gothenburg – Zagreb. Nakon višemjesečnog snimanja u studiju „Šišmiš“, Zele je otišao u Švedsku, gdje gitarist grupe „King Diamond“ Andy LaRocque u svom studiju “Sonic Train” uradio miks i mastering albuma.
Novi album „The Internal Waves of Love“ započinje instrumentalom „Tsunami“, koja žestoko uvodi slušatelje u Zeletov gitarski svijet, virtuoznim solažama u heavy stilu, čvrstim bubnjevima i zvukom hammonda.
Iako će neki možda reći kako Lipovača već četiri desetljeća svira jedno te isto, neke su se stvari ipak promijenile.
Svjedoči tome i molska, perfektno isproducirana naslovna kompozicija, u kojoj dominira prepoznatljiv Zeletov gitarski ton.
A onda heavy metal u izvornom elementu. Legendarni Tony Martin zapjevao je „Missing You“, a Zele provukao dobro poznatu temu iz pjesme „Kada te netko spomene“ s prošlog albuma „Jagoda“ „Biodinamična ljubav“ i rodio se hit.
Ambijentalni instrumental „Akšam in Istanbul“ je odsviran perfektno, usuđujem ga usporediti i s radovima velikog Joea Satrianija, a kompozicija „Sultan of Brunei“ tužbalica je za slušanje u kišnim danima.
Moderni aranžmani i virtuozni gitarski trikovi izmjenjuju se s žestokim riffovima u pjesmi „Great Wall of China“, u kojoj se najviše osjete prsti strog lisca Andyja LaRocque.
Zele je opet zaronio u orijentalne vode u pjesmi „Alexander The Great“, čije ime će se i nakon ovoga albuma i dalje vezivati za britanske heavy metal ikone „Iron Maiden“.
Do kraja valja pohvaliti moderne, funky ritmove u instrumentali orjentalnog stila „Millenium Refugees“, u kojoj Lipovačina gitara na trenutke potsjeća na tonove neprikosnovenog gitarskog maga Stevea Vaia.
Iako bi album „The Internal Waves of Love“ imao još bolji dojam bez pjesama u kojima pjeva Sonya, ukupno gledajući Zele je snimio kvalitetan instumentalni album, a pojedine gitarske dionice koje je odsvirao mogu se nositi sa najvećim rock majstorima današnjice.
/SB
