Dok se političari svađaju, Krajišnici mire poginule spomen-pločom

Zakon o pravima boračkih populacija ponovo dijeli krajiške političare, ali narod prevladava podjele.

Proteklih dvadesetak godina izrečeno je u Bosanskoj krajini, sjeverozapadnom dijelu BiH, posebno Velikoj Kladuši, Cazinu, Bihaću, mnogo riječi. Teških. Gorkih. I pomirljivih. Ali, i viška najčešće. O međubošnjačkom sukobu ili kako ga još nazivaju bratosukobu u proteklom ratu, za vrijeme trajanja tzv. Autonomne pokrajine „Zapadna Bosna“ od 1993. do 1995. godine, koju je krajem septembra 1993. proglasio i uspostavio tadašnji član Predsjedništva RBiH i osuđeni ratni zločinac Fikret Abdić na teritoriju današnje Velike Kladuše, te dijela cazinske općine.

I nakon poraza tzv. Autonomne pokrajine i vraćanja Velike Kladuše u državno-pravni i ustavni poredak BiH i abolicija za pripadnike paravojnih formacija, te brojnih mirovnih sporazuma, pomirenja, autonomija i autonomaši, kako nazivaju njene učesnike i sljedbenike, ostala je stalna tema razdora i podjela na ovim prostorima. Živi kreč i rana, koja krvari. I što je najporaznije stalno se aktuelizira, posebno u predizborno i vrijeme izbora. I trguje se njome.

Svaki put i iznova dijeli Krajišnike, kada se potegne pitanje statusnog rješavanja pripadnika paravojnih formacija tzv. Narodne odbrane i njihovih obitelji, odnosno njihovo stavljanje u okvire Zakona o pravima boračkih populacija u entitetu Federacija BiH, odnosno izjednačavanja sa pravima pripadnika Armije RBiH (Petog korpusa ARBiH).

Ti su pripadnici i članovi njihovih obitelji riješeni Zakonom o osnovama civilne zaštite i zaštite žrtava rata FBiH, što je opće prihvaćeno. Međutim, kada god zatreba bilo kojoj političkoj opciji, pokreće se to pitanje ponovo. Traži se izjednačavanje s pravima boraca Armije BiH s jedne, a s druge strane na sve načine se to onemogućava. Ustavni sud je po apelaciji tadašnjeg DNZ BiH, te Udruženja koja okupljaju bivše pripadnike tzv. Narodne odbrane i Udruženja obitelji stradalih pripadnika, 2013. godine donio odluku kojom se osporava „isključivanje“ pripadnika tih paravojnih formacija iz Zakona o pravima boraca, što je samo usložnjavalo politička kretanja na ovim prostorima. Odluka nije ni do danas u potpunosti implementirana, zbog čega je to postalo kamen spoticanja u odnosima, ali i kusur na političkoj sceni.

Da podsjetimo, u tom bratosukobu, statistika upozorava, u paravojnim Abdićevim formacijama poginulo je 1.060 pripadnika, 800 je ratnih vojnih invalida, među kojima dvadeset paraplegičara, a 1.200 djece je ostalo bez roditelja. Gotovo identično je i na strani Armije RBiH, gdje je poginulo više od 1.200 pripadnika, još se traži njih 39, a djece bez roditelja ostalo je 1.330.

Nove podjele

Ovih je vrelih ljetnih dana temperatura u Krajini ponovo na tački usijanja. Zbog usvajanja izmjena i dopuna Zakona o pravima boraca i njihovih obitelji u Predstavničkom domu Parlamenta entiteta Federacija BiH. U izmjenama zakona brisan je član 2. Stav 7, čime se zapravo omogućava izjednačavanje prava pripadnika paravojnih formacija tzv. Narodne odbrane i pripadnika Armije RBiH.

Tvrde ovo zastupnici Stranke demokratske aktivnosti A SDA, koji su uz poslanike SDP-a i DF-a bili protiv brisanja pomenutog člana. Zastupnik u Parlamentu entiteta federacija BiH Ismet Kurić (A SDA) tvrdi da je ovo „podvala u kojoj SDA sa SBB-om na perfidan način izjednačava prava ovih populacija i uvodi ih u zakon. Nemamo ništa protiv da se njihova prava riješe, što je i učinjeno Zakonom o osnovama civilne zaštite i zaštite civilnih žrtava rata, ali ovakav način rada SDA, kupovina glasova, plaćanje koalicije sa Laburističkom strankom Fikreta Abdića u Skupštini Unsko-sanskog kantona prevršilo je i zašto se uvijek koristi ovakvo nešto?“.

Mirsad Topčagić, također zastupnik u Predstavničkom domu Parlamenta entiteta Federacija BIH, smatra ovakav potez SDA nedopustivim, jer je, „isključivo rezultat političke trgovine. Zašto se na ovim stvarima moraju tako održavati na vlasti? Oni su, SDA omogućili i Fikretu Abdiću, osuđenom ratnom zločincu da se kandiduje i pobijedi na lokalnim izborima za načelnika Velike Kladuše, čime je mnogo toga oko pomirenja i normalizacije odnosa u toj sredini vraćeno unazad. I ovo je plaćanje duga Abdićevoj Laburističkoj stranci“. Topčagić dalje smatra da „je ovo jedan opasan presedan, koji se može zloupotrebljavati u pokušaju revidiranja historije i pitanje – zašto su onda ginuli toliki ljudi na obje strane?!“

Ni oglašavanje ministra za boračka pitanja entiteta Federacija BiH Salka Bukvarevića (SDA), ni Esada Bašagića, predsjednika Odbora za boračka pitanja Parlamenta FBiH (SDA), koji su demantirali tvrdnje A SDA nisu smirile tenzije. Tvrde „da izmjenama zakona nisu izjednačena prava, jer braniocem u smislu ovog zakona smatraju se, po usvojenom tekstu, pripadnici Armije RBiH, HVO i policije. Iz teksta izmjena i dopuna Zakona očigledno je da pripadnici NO Zapadna Bosna nisu branioci po ovom zakonu“.

Međutim, u A SDA dalje traže odgovore – zašto je brisan pomenuti član u kojem je bilo naglašeno da to ne mogu biti pripadnici paravojnih formacija, te zašto je sve urađeno „po hitnom postupku“, zašto zastupnici nisu imali mogućnost ulaganja amandmana i tako redom…“Jer,“ kažu u A SDA dalje „ovim je omogućeno da svi pripadnici paravojnih formacija „Narodne odbrane“, koji su proveli makar jedan u Petom korpusu ARBIH, a jesu, izjednače se s njima u svemu”.

I dok se političari iscrpljuju u dokazivanju „svoje ispravnosti“, stavljajući to u općinska vijeća, Skupštinu kantona i ovaj put samo pokušavaju Zakon staviti na vrat mržnje među Krajišnike, da se ne bi ohladila, jer bi se, kako ovih dana govore obični građani, time ohladila i njihova vladavina.

Ipak, u Velikoj Kladuši, u Cazinu, Bihaću, najveći broj običnih ljudi razmišlja drukčije. Tvrde da se približavaju jedni drugima, da se prevladavaju podjele, tvrde da postaju opet komšije.

O ovom se posebno govori među tridesetak obitelji pripadnika Armije RBiH i Narodne odbrane Autonomne pokrajine „Zapadna Bosna“, koji su prije dvadesetak godina bili u rovovima, jedni nasuprot drugima. A danas su zajedno pod jednim krovom. Njih tridesetak zajednički je stambeno zbrinuto u okviru Projekta „Joša“, kojeg je prije desetak godina realizirala Općina Velika Kladuša. Podređujući prošlost sadašnjosti, zajedno govore o pomirenju.

Zineta Ibričić, supruga je poginulog pripadnika Armije RBiH. „Sa četvero djece živim ovdje u ovoj zajedničkoj zgradi. Živimo normalno. Jedni su Peti korpus ARBiH, drugi su autonomija. Danas nam to ne smeta. Djeca nisu kriva, i ona moraju živjeti.“

Slično govori i Izeta Pilipović, supruga poginulog pripadnika tzv. AP „Zapadna Bosna“, „Moja djeca nisu kriva šta se desilo. Ko je kriv, on je odležao kaznu, a kako je dalje – ne znam. Ovdje nema razlika. Ne gledam ljude po strankama. Ne osuđujem nikoga i to je to“.

I Senada Mamić je supruga poginulog pripadnika tzv. AP „Zapadna Bosna“ „Živim sa devetoro djece ovdje. Slažem se sa svojim komšijama“.

Bole ih tenzije o donošenju zakona

Upravo ovdje među ovih tridesetak obitelji počelo je zaustavljanje velikokladuških tenzija, mržnje. Zato kazuju danas da ih bole tenzije, o presudi Ustavnog suda FBiH, sada oko donošenja izmjena Zakona o pravima boračkih populacija. „Vidimo da to samo političari koriste, politiziraju, i oni povlače, kada im treba. Tako je bilo i kod povratka Fikreta Abdića. I time je ovaj proces znatno usporen, ali nije u potpunosti. Jasno nam je da to zapravo sve rade političari, zarad svojih i nekakvih stranačkih interesa. To je sada i pticama u Velikoj Kladuši jasno.“

„Kako god želim da ima moje dijete, tako želim da imaju i druga [djeca],“ kazuje Zineta Ibričić.

Enis Ajdinović, kojem je otac poginuo kao pripadnik AP „Zapadna Bosna“ kaže: „Mi mladi se družimo, mi ne gledamo na to. U mom društvu su mladi sa obje strane. I što se tiče tog, na to baš više ne gledamo“.

I Mahmut Abdić, otac poginulog pripadnika ARBiH, koji svakodnevno na gradskom spomen-obilježju poginulim pripadnicima ARBiH u središtu Velike Kladuše uči Fatihu, govori: „To mi je najžalije, naplačem se za ovim svojim djetetom… Ali, treba živjeti skupa, da se poštujemo.“

I kazaće mnogi danas u Velikoj Kladuši da je ova priča još neispričana, iako je dugo pričana i na jednoj i na drugoj strani. Ali, Kladušani pripadaju ovoj državi i vole je.

I dodaju ovi obični ljudi – priča o apelacijama, o zakonima, priča o krajiškoj mržnji, o protivljenju će se završiti, kada se prestane slušati huškanje stranačkih lidera, kada kopljima stranačkih zastava prestanu tući jedni druge, zbog nekog tamo parlamentarca i koalicije u parlamentu i ostanka na vlasti…

Potvrda ovom – još jedna slika. Opet je iz naroda. U Lučkoj, selu na pola puta između Velike Kladuše i Cazina, mještani su postavili spomen-obilježje.

Prošlo je dvadesetak godina, a tuga jednaka za njihovim poginulim. Uklesali imena svih poginulih mještana. Na obje strane. Pomirili svoje najmilije na mramornoj ploči. Oprostili međusobno u sebi.

I bez velikih riječi.

Izvor: Al Jazeera

Related posts