Sir Alex Ferguson je u posljednje dvije-tri sezone vođenja Manchester Uniteda pokušavao pripremiti teren za njegovog nasljednika. Prvo je pripremao samog sebe; poznato je da je Alex Ferguson jedan od najvećih radoholičara u svijetu fudbala, pripremao je igrače, sve zaposlene u klubu, ali i navijače.
Njegov odlazak naprosto se morao osjetiti, kako na terenu, tako i van njega. Nećemo se lagati, Ferguson je imao pogrešnih odluka u 27 godina vođenja Uniteda, ali vjerovatno je davanje zelenog svjetla da se na njegovo mjesto postavi David Moyes bila najgora.
David Moyes i Louis van Gaal
Bivši trener Evertona trebao je u najkritičnijem periodu preuzeti United i nastaviti tamo gdje je stao njegov sunarodnik, Sir Alex Ferguson. Ipak, Moyesova epizoda u Unitedu trajala je samo godinu dana, iako je potpisao šestogodišnji ugovor. Moyes nije imao autoritet kod sudaca; autoritet koji je Alex Ferguson godinama gradio. Naravno, loše suđenje nije razlog Moyesovog nesnalaženja u Unitedu. Jednostavno, nije se mogao nositi sa pritiskom, bilo je nerezonskih kupovina (United je u ljetnom prijelaznom roku te sezone ganjao Fabregasa, da bi se u posljednjim trenucima doveo Fellaini), a ni igra nije bila “unitedovska”. Old Trafford se, preko noći, od neosvojive tvrđave pretvorio u obično fudbalsko igralište s kojeg su gostujuće ekipe često nosile cijeli plijen. Dovoljno govori da su te sezone sa Old Trafforda bodove odnijeli Newcastle United, Everton, West Bromwich Albion… Ukratko, ekipe koje su za vrijeme Fergusonove vladavine dolazile u Manchester unaprijed potpisavši kapitulaciju.
Nakon užasnih godinu dana, morao je reagovati i Ed Woodward. Poštovao je Fergusonovu odluku postavivši Moyesa na mjesto menadžera kluba, ali mnogo više je poštovao Manchester United (i svoj posao, doduše) te je u klub doveo čovjeka koji je kao stvoren za ekipe koje su u tranzicijskom periodu – Louisa van Gaala. Za razliku od Moyesovog, van Gaalov ugovor bio je mnogo kraći. Holanđanin je po dolasku izjavio kako je naslijedio istrošen tim i kako su potrebne tri godine da se klub vrati tamo gdje i pripada – u sami vrh engleskog fudbala. U ljetnom prijelaznom roku United nije štedio; u klub su došli Angel Di Maria, Luke Shaw, Ander Herrera, Marcus Rojo, Daley Blind i Radamel Falcao, a sa posudbe je vraćen i Jesse Lingard. United je u prvih 10 kola zabilježio najgori start još od sezone 1986/87, ali kako je sezona odmicala, njihova forma je rasla. Nedostajalo je kreativnosti, pobjeđivali su “na mišiće”, a sezonu su završili na četvrtom mjestu i plasmanom u Ligu prvaka.
Prava patnja uslijedila je naredne sezone. United je u većem dijelu sezone bio negledljiv. Ispadanje u grupnoj fazi Lige prvaka bio je jasan pokazatelj kako će Louis van Gaal teško dočekati treću godinu u klubu. I nije je dočekao, uprkos osvajanju FA Cupa. Jednostavno, igra i rezultati nisu se poklapali sa renomeom Manchestera i Woodward je u kratkom vremenskom roku morao pronaći i trećeg menadžera.
Dolazak Posebnog
U očajničkoj želji da ne napravi (još jednu) grešku, Woodward je odlučio da na mjesto glavnog menadžera dovede čovjeka koji je rođeni pobjednik, Josea Mourinha. Portugalac je bio najbolje (slobodno) rješenje za klupu najvećeg engleskog kluba. Poznavao je fudbal na Otoku, znao je kako se treba odnositi prema medijima, (skoro) uvijek je imao odgovore i na najteža moguća pitanja i, što je najvažnije, imao je besprijekoran CV. Woodwaradu nije smetalo ni što je cijela Joseova karijera imala svojevrsan osvetnički karakter i što se ni u jednom klubu nije dugo zadržao, već je, ili svojevoljno odlazio kad je primijetio da brod počinje da tone, ili je dobivao otkaz iz fudbalskih ili manje fudbalskih razloga.
U knjizi Diega Torresa (kontroverzna i kritički nastrojena biografija o Mourinhu) bilo je mnogo razloga zbog kojih se Mourinho ne bi trebao naći na klupi Uniteda. Vodeći Real Madrid, Joseu Mourinhu pobjede nisu bile najvažnija stvar – najvažnije je bilo pobjeđivati na njegov način. Njegov nešto defanzivniji pristup, drugačija taktika i politika koja se, blago rečeno, nije poklapala sa politikom čelnika madridskog kluba, izluđivala je pojedine igrače. Portugalac je želio dati poseban pečat svemu. Želio je ostati upamćen po svom sistemu; sistemu za koji i dan danas smatra da je najbolji.
Woodwarda nije zabrinuo ni Joseov pristup velikim utakmicama (utakmicu gubi ekipa koja napravi manje grešaka, na gostovanjima je bolje isprovocirati greške domaćina negoli ih napasti, više griješi ekipa koja duže ima loptu u svojim nogama…), kao ni izjava Bobbyja Charltona iz 2012. godine da United ne treba menadžera koji će svojim djelima naštetiti ugledu kluba (Mourinho je 2012. godine imao sukob sa pokojnim Vilanovom). Mourinho je sa Unitedom potpisao trogodišnji ugovor dobivši priliku da se opet susretne sa omraženim Guardiolom koji mu je “smrtni neprijatelj” još od trenutka kad je uprava Barcelone odlučila zaposliti Katalonca, a ne Mourinha.
Jose Mourinho je još kao tinejdžer skautirao protivnike i u svoj bločić zapisivao opažanja koja su već tada bila besprijekorna. Tražio je njihove slabe tačke i kako ih iskoristiti, a s druge strane znao je i odakle prijeti najveća opasnost, te kako to zaustaviti. Bio je temeljit. To je kasnije radio i dok je bio pomoćnik sir Bobbyja Robsona u Barceloni, a isto to je primijenio i kao glavni trener Porta, zatim Chelseaja, Intera, Reala pa sve do Manchester Uniteda.
Mourinho je u Unitedu dobio odriješene ruke i dovoljno novca da posloži ekipu po njegovom ukusu. Portugalac je doveo Pogbu, Baillyja i Mkhitaryjana na koje je potrošio 180 miliona Eura, a u klub je kao slobodan igrač došao i Zlatan Ibrahimović. Šveđanin je sezonu završio kao najbolji strijelac, ali je promašio “bezbroj” prilika. Sezona nije bila toliko neuspješna, jer je United osvajanjem Evropske lige izborio nastup u Ligi prvaka, a Mourinho je na Old Trafford donio i titulu Liga kupa. No, šesto mjesto u ligi i činjenica da je City bio bolje plasiran, te da je United na gostovanjima kod vodećih timova lige igrao isključivo “na nulu”, pokrenula je brojna pitanja.
U finalu Evropske lige protiv Ajaxa, Mourinho je pokazao je koliko zapravo dobro skautira protivnika. Ništa nije želio prepustiti slučaju. Unitedovi ofanzivni igrači odlično su pokrivali De Ligta i prepuštali kreiranje napada Davinsonu Sanchezu koji je najosjetljiviji u trenucima kad ima loptu u nogama. Ajax nije imao odgovora na taktički sjajnu postavku Uniteda. Bili su umrtvljeni. Bezopasni. Nisu predstavljali nikakvu opasnost po gol Uniteda, a to je Joseova glavna preokupacija.
Da li je Mourinho pravi čovjek za United?!
Jose Mourinho poznat je po famoznoj “drugoj sezoni” u kojoj po dobro uhodanom receptu donosi ligašku titulu. Povreda (i godine) Ibrahimovića značila je da će u klub sigurno doći još jedan target man; igrač koji je ključan u Mourinhovim postavkama (Drogba, Milito, Costa). Izbor je pao na Romelua Lukakua za čije su usluge platili skoro 85 miliona Eura. Biti napadač u Mourinhovom sistemu jedna je od najtežih zadaća (rame uz rame sa pozicijom stopera u Guardiolinom sistemu). Pojačao je i vezni red dovođenjem Matića, čovjeka kojeg je trenirao u Chelseaju, a doveden je i Lindelöf iz Benfice. Novac nije problem; problem je bio usaditi pobjednički mentalitet ekipi koju su vodili Moyes i van Gaal, a tu je i Mourinhov problem; problem koji ga je pratio od početka trenerske karijere – ego.
U Joseocentričnom sistemu, sve se vrti oko njega. Ne postoji bolji, niti uspješniji trener. To ponašanje i stavljanje vlastitih interesa iznad interesa kluba koštalo ga je u Realu. Manchester United i Real imaju mnogo sličnosti. Riječ je o velikim klubovima koji su navikli na osvajanje trofeja, igranje velikih utakmica i na ofanzivn(ij)i fudbal. Ne priznaje se igranje na “nulu”. Ne priznaje se nikakvo parkiranje autobusa (termin koji je Jose Mourinho upotrijebio nakon utakmice Chelseaja i Tottenhama). Može li Portugalac prestati vjerovati u vlastite ideale?! Pogaziti svoje principe?! Hoće li reći zbogom makijavelističkom vođenju kluba?!
Za vrijeme Fergusonove vladavine u Unitedu, interesi kluba bili su iznad svega. Igrači su imali pobjednički mentalitet, a vlastite interese ostavljali su postrani onog trenutka kad obuku dres kluba. To je ispit koji sam Mourinho još uvijek nije položio. Kako staviti interese kluba iznad svojih?! Kako prihvatiti činjenicu da je klub veći od bilo kojeg pojedinca, pa makar taj pojedinac bio i The Special One?!
Manchester United igra bolji fudbal nego pod Moyesom i van Gaalom. Nesumnjivo. No, da li je to dovoljno dobro? Čini se da nije. Mourinhov Manchester još uvijek nema jasan sistem; sistem pomoću kojeg bi se vratili u sami vrh engleskog i evropskog fudbala. Igra koja često graniči sa kukavičlukom, izostanak sistema, nemogućnost da se na najbolji mogući način iskoristi tehnički najpotkovaniji igrač (čitaj Pogba), jasno pokazuju kako Joseovom Unitedu i dalje fali toliko toga.
Mourinhove dvije godine na Old Traffordu dale su odgovor na mnoga pitanja. Možda je najvažnije ono kako Portugalac (ipak) NIJE dugoročno rješenje. United često igra na mišiće, improvizacija i individualni kvalitet pojedinca često zamaskiraju nedostatke sistema. Upravo to je glavni razlog zbog kojeg Joseov United još uvijek nema ni približan pobjednički mentalitet Fergusonovom Unitedu. To ne nastaje preko noći, već se godinama gradi.
Navijači Manchester Uniteda sve su glasniji kad je riječ o Joseovom odlasku. Ne žele gledati defanzivan United; United koji se boji i koji ne želi napasti. United koji ne želi igrati. Ne žele ni menadžera koji nakon poraza od Seville priča o Liverpoolu i o tome kako je United navikao na poraze. Daleko od toga. Navijači žele da Manchester United ponovno igra napadački fudbal i da pobjeđuje sa stilom. Mourinho želi pobjeđivati na svoj način. Zbog toga on nije pravi čovjek za United. Pobjede i trofeji su u drugom planu kad izgubiš identitet. United je odavno izgubio identitet, a Jose Mourinho nije u stanju povratiti ga.
sportsport.ba
