U našoj zemlji je sve izraženija pojava podjele mladih ljudi na „one koji idu“ i „one koji ostaju“. „Oni koji idu iz BiH“ obično imaju namjeru trajnog napuštanja domovine i svoje lokalne sredine, i takoreći prisilnog odustajanja od suživota s obitelji i prijateljima. Zbog pristojnog zaposlenja i perspektivne budućnosti za koje u inostranstvu mogu da se radom i trudom izbore.
Međutim, postoje i oni koji usprkos svim životnim nedaćama, teškom odrastanju i mnogobrojnom odricanju smatraju da odlazak iz BiH nije rješenje. Jedan od takvih slučajeva je i životna priča Samre, Harisa i Envera, sestre i dvojice braće iz Velike Kladuše. Njihova odrastanje i suočavanje sa životnim izazovima je istovremeno tužno, ali i poučno.
Kako je svačiji život obilježen raznoraznim preprekama, tako je i njihov. Učestali porodični problemi doveli su razvoda njihovih roditelja, te tako njih troje ostaju sami sa svojom nezaposlenom majkom – maloljetni i potpuno nezaštićeni. Ipak, majčina ljubav i požrtvovanost je ta koja ih je sviju skupa držala na okupu i izvela na pravi put. U nedovršenoj kući, bez struje i svih onih luksuznih stvari na koje smo navikli, ova porodica je živjela svaki novi dan u nadi da će se stvari jednog dana promijeniti na bolje. Ipak, bili su sretni jer su zajedno.
Budući da je njihova majka izuzetno pametna žena koja je znala za važnost obrazovanja, uložila je sve moguće napore da ih nauči čitati i pisati prije polaska u osnovnu školu. Savjetovala ih je da se trude i postižu najbolje rezultate, jer je to izlaz iz svake situacije, na što su se u konačnici i uvjerili.
Samra Kudić, 22-godišnja djevojka, uskoro će postati i diplomirani bachelor zdravstva. Gimnaziju je završila sa odličnim uspjehom, a pored ljubavi prema školi, nisu joj strane ni vannastavne aktivnosti, pa je tako vrlo brzo završila tečaj engleskog jezika. Zatim se skupa sa bratom Harisom bavila karateom. Upravo u tom polju njih dvoje pokazali su zavidne rezultate, te su pored osvojenih prvog, drugog i trećeg mjesta, dobili i zlatnu plaketu za sportski uspjeh. Samra se bavila i volonterizom za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja, a pored raznih seminara i obuka kojima je prisustvovala, stekla je i zvanje certificiranog vršnjačkog edukatora.
No, završetkom srednje škole, prestaje se baviti volonterizom, te se tada usmjerava na fakultetsko obrazovanje, čiji početak, ruku na srce, nije bio nimalo lagan. Usljed teške ekonomske situacije, Samrina jedina opcija bila je upis na Visoku zdravstvenu školu u Bihaću, gdje je bila rangirana kao prva na listi.
– Ono što je, hajmo reći zanimljivo, je da sam taj prvi mjesec u Bihaću imala samo 10 KM u džepu, a i cijela prva godina je bila u tom „tonu“, čega se ne stidim reći, već da bude pouka mladima da iskoriste sve prilike koje im se nude i da budu zahvalni svojim roditeljima, koji se neizmjerno žrtvuju, da bi njima (svojoj djeci) obezbijedili lagodan život – priča nam 22-godišnja Samra.
Samra usprkos teškoj situaciji, te uz majku koja je uz pomoć poljoprivrednih poslova uspijevala obezbijediti ono osnovno, a to je stan, te uz općinsku stipendiju, u konačnici uspješno završava ovaj studij.
– Smatram da svaki životni put ima prepreka, ali da se s pozitivom i strpljenjem sve može postići. Ono što ću naglasiti jeste da smo nas troje uistinu velike individue, pa mi je tako brat Haris, bez lažne skromnosti, sveopći talenat, kao i Enver, mlađi brat, koji to nekako flegmatski dočeka, a ja sam nekako više kreativni tip osobe, koji uživa u organizaciji – dodaje Samra.
A što se Harisa tiče, on je student druge godine Elektrotehnike na Internacionalnom Burch univerzitetu u Sarajevu. I on je također završio gimnaziju, te je proglašen učenikom generacije. Ova titula mu je uveliko pomogla u dobijanju stipendije u iznosu od 21. 000 KM na sadašnjem fakultetu.
– Djetinjstvo sam proveo u Velikoj Kladuši sa majkom, bratom i sestrom. Od malih nogu našu porodicu su potresali brojni problemi sa ocem, koji nas je na kraju napustio, pa smo nas troje ostali sa samohranom, nezaposlenom majkom… – priča nam 20-godišnji Haris.
Haris kaže da su im vjera u Boga i požrtvovanost njihove majke davali snagu da nastave dalje i da se izbore. Njih troje će uskoro postati odrasle individue, koje će doprinosti svojoj zajednici. Ipak, on dodaje da ih država u teškim trenucima nije nimalo zaštitila.
– Mito i korupcija su osnove na kojima je utemeljeno naše društvo pa se ni u jednom trenutku nije gledalo na dobrobit nas, rada maloljetnika – nastavlja Haris.
Pored toga što je izuzetno dobar student, Haris je izuzetno nadaren i talentiran momak. Tečno govori engleski jezik, piše pjesme, a nije mu strana ni likovna umjetnost. On također dodaje kako je cjelokupna situacija dovela i do sveopćeg razočarenja u državu i lokalnu zajednicu, ali mišljenja je da odlazak iz iste nije opcija.
– Shodno tome, učlanio sam u se u inicijativu „Kladuša je naša“, gdje planiram zajedno sa ostalim članovima pomoći u izgradnji bolje zajednice gdje se više neće ponoviti ono što je mojoj porodici – završava Haris.
Najmlađi, ali nimalo manje važniji je i njihov 18-godišnji brat Enver. On je upravo završio Gimnaziju u Velikoj Kladuši, te se nalazi na listi kandidata za izbor učenika generacije. I Enver ne staje ovdje, već se uveliko priprema za upis Elektrotehnike u Sarajevu. Njega krase talenti kao što su: izvrsnost u poznavanju historije, čiji je zaljubljenik, te odlično poznavanje engleskog jezika. Njegove izjave nismo mogli uzeti, budući da su isti dan tekle pripreme za njegovu maturu.
Ipak, usprkos svemu što ih je zadesilo kroz njihovo djetinjstvo, njih troje smatraju da ih je majka lijepo odgojila. Samra će uskoro ponijeti titulu diplomiranog bachelora zdravstva, Haris će nakon završetka studija upisati master na držvanom fakultetu, dok će Enver uskoro započeti svoju novu studentsku priču, za koju se nadamo da će biti jako uspješna i lijepa. Haris se još zahvaljuje i Fondaciji „Izvor nade“ koja mu je uveliko pomogla pri njegovom dolasku u Sarajevo.
Njih troje skupa broje 93 diplome zajedno, u svojoj arhivi imaju raznorazna priznanja, pohvale, novinske članke, medalje, te crteže, a neizostavan detalj su i Harisove autorske pjesme.
Oni smatraju da je situacija u BiH teška, ali ipak su veliki pozitivci. Kažu da uvijek može biti bolje, ali ostaju pri mišljenju da nigdje nije kao u Bosni. Oni smatraju da je naš narod jedan solidaran narod, koji je uvijek spreman pomoći, u što su se uvjerili na vlastitoj koži. Dodaju i da naša domovina obiluje bogatim resursima, koji samo čekaju mlade i obrazovane ljude da ih iskoriste. Ono što bi oni voljeli promijeniti, jeste taj naš stav prema svemu, te da se umjesto lažnim glamurom, mladi pozabave učenjem i obrazovanjem u svakom smislu te riječi, jer nam pored lijepih, treba i pametnih ljudi.
Jedno je sasvim sigurno, njih troje su se svojim trudom i učenjem uspjeli izboriti za položaj u društvu i za mjesta koja im pripadaju. Dokazali su da se sve može kada se hoće, bez obzira na to gdje se ko nalazi.
Podsjećamo, oni i danas žive bez električne energije, ali to im nije bila prepreka da uče i obrazuju se. Pod svijećom su završili srednju školu, pod svijećom završavaju fakultet. I uspijevaju. O odlasku iz BiH ne razmišljaju, kažu iz Kladuše idu, Kladuši se vraćaju.
