Braća i babo ubijeni u genocidu: Džemail će spustiti u mezar tabut 20–godišnjeg brata

Džemail Hasanović iz srebreničkog naselja Slatina, 11. jula ove godine će u Memorijalnom centru Potočari, udaljenom petnaestak kilometara od svoga rodnog mjesta, u kabur spustiti tabut s kostima svog 20-godišnjeg brata Eneza.

Bit će mu to, priznaje, jedan od najtežih trenutaka u životu. Oni najteži trenuci, priča nam on, sabrani su u mjesecu julu 1995. godine. Tada mu je ubijen otac, dvojica braće i mnogobrojna rodbina, komšije i prijatelji. Džemail je imao 22 godine i jedva je preživio ranjavanje i put užasa od Potočara do Nezuka.

-Svi smo zajedno, baš kao i hiljade drugih Srebreničana i Podrinjaca, bili u koloni. Krenuli smo zajedno pješke preko šuma. To nam je bio jedini izlaz. Ja sam jedini iz moje porodice, nekim čudom prešao i preživio – priča nam Džemail.

Mlađeg brata i oca je posljednji put vidio iznad Kamenica kod Bratunca prilikom proboja, a starijeg brata, koji je imao 25 godina, u naselju Pobuđe.

-Bila je zasjeda, pucnjava, granate… Nastala je panika i tada su se svi razbježali. Od tada ih više nisam vidio. Ja sam nastavio dalje prema Nezuku – priča nam Džemail.

Nakon višednevnog pješačenja, stigao je nekoliko kilometara od Nezuka. Tu su se nalazile linije Armije BiH i slobodna teritorija.

-Tada sam ranjen u naselju Baljkovica. Pogođen sam u desnom dijelu vrata i u desnu ruku. Ljudi su mi ispričali da su me do Nezuka donijeli drugi učesnici proboja, koji su zajedno sa mnom pješačili. Kada sam stigao u Nezuk, ukazana mi je pomoć, a onda sam prebačen u Tuzlu – ispričao nam je ovaj Srebreničanin, na čijem su tijelu i danas vidljivi ožiljci iz rata.

Očeve je kosti pronašao i ukopao. Kosti drugog brata, još uvijek traži. Danas s porodicom živi u Gradačcu, u mjestu Srnice.

-Izgradio sam svoju kuću i u njoj živim sa suprugom i dvoje djece. Stariji sin je osmi razred završio, a mlađi prvi. Mlađem sam dao ime po djedu Šabanu. Trenutno nigdje ne radim, živimo od moje invalidnine – govori nam Džemail.

U genocidu je ubijen veliki broj Hasanovića. Među prezimenima na spomen-pločama u Memorijalnom centru Potočari, Hasanovića je gotovo najviše.

-Iz mog sela je ubijeno 70 ljudi. Danas, nešto se ljudi vratilo, ali nema ih mnogo – govori nam Džemail, koji zajedno s porodicom, kada god može, posjeti svoje rodno mjesto.

(S. K./Faktor.ba)

Related posts