Knjiga fotografija “Bosnia, la memoria di oggi” (Bosna, sjećanje danas) izraz je ogromne naklonosti Marka Kvintija i Monike Baron prema BiH. Za Deutsche Welle objasnili su šta ih vuče da se u BiH stalno vraćaju.
Italijanski fotograf Marko Kvinti (Marco Quinti) prvi put je otišao u Bosnu i Hercegovinu 2004. godine, i od tada ne prestaje da joj se vraća. Za posljednjih 13 godina posjetio je tu zemlju više od 15 puta. U međuvremenu je obišao cijeli Balkan, a nedavno je na put od Trsta do Istanbula otišao i sa svojom vjerenicom Monikom Baron (Monica Baron).
Sa njom je ponovo obišao sve zemlje bivše Jugoslavije, ali se opet najduže zadržao u BiH. Monika ga je ne samo podržala u njegovoj želji da istražuje BiH, nego se i sama zainteresovala za nju, a rezultat je njihova zajednička knjiga fotografija “Bosnia, la memoria di oggi” (Bosna, sećanje danas.)
Knjiga je pokušaj da se u Italiji predstave BiH, protekli rat, život danas, ljudi, atmosfera, običaji i kultura te zemlje. Desetine fotografija svjedoče i o opsadi Sarajeva, zločinu u Srebrenici, prirodi te zemlje, najznačanijim kulturno- istorijskim spomenicima, među kojima su i Vijećnica u Sarajevu i Stari most u Mostaru.
Kvinti i Baron o BiH govore gotovo sa ljubavlju, ali je ipak ne idealizuju – shvataju njene “tamne strane” i razloge zbog kojih danas mnogi strijepe za budućnost te zemlje.
Nostalgija za Balkanom
„U BiH sam otišao 2004. godine, na ceremoniju otvaranja Starog mosta u Mostaru. Bio je to moj prvi susret sa Bosnom i to je zaista bilo veoma lijepo, jako intenzivno. Zaljubio sam se u tu zemlju. Onda sam obišao Balkan. Volim cijeli Balkan, jer te tamo sve nekako ushiti. Način na koji se živi na Balkanu, u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji, iako, naravno, ima razlika – sve te to nekako začara. Mislim da postoji nešto što se može nazvati nostalgijom za Balkanom. Bosna i cijeli Balkan čine da se tamo stalno vraćaš“.
Moniku (Monica) Baron, kojoj je fotografija strast, ali je po profesiji psihoterapeut, u BiH su ushitili prije svega ljudi.
„Na jednom skupu sam sa koleginicom razgovarala o tome kako su ljudi iz Bosne na jedan specifičan način otporni. Imaju kapacitet da reaguju gotovo instinktivno, da se snažno odbrane od svega što život može da ti spremi. To je jedan od aspekata koji me toliko fascinira. Takođe ta strast koju imaju i oni i, rekla bih, svi Balkanci… svi su po malo otkačeni, u najpozitivnijem smislu riječi. To je neko divno ludilo. Kad prvi put odeš tamo, sve to te nekako ponese, moraš da odbaciš kontrolu, i sva pravila. Osjetiš se kao da si u centrifugi, i moraš tome da se prepustiš. To je ono što mi se toliko dopada, taj duh ljudi, kapacitet da se bude životan, uprkos svemu što se dogodilo”, kaže ona.
Zabrinutost za BiH
Predjeli u cijeloj BiH su za Moniku Baron „prelijepi“ i vidi ih kao značajan turistički potencijal, koji, dodaje – nije dovoljno iskorišćen.
„Jer, politička situacija nije baš najbolja, i perspektiva, budućnost ne djeluju baš kao pozitivne, svijetle. To kažem na osnovu razgovora sa našim prijateljima koji tamo žive i veoma su zabrinuti zbog aktuelne situacije. Zabrinuti su prije svega zbog vlade koja je podijeljena na tri dijela. I uzimajući u obzir sve probleme koji se dešavaju u Evropi, imamo razloga da po malo strahujemo. Posljednji put kada smo otišli u Bosnu, vidjeli smo da Arapi kupuju sve i zaista pokušavaju da se nasele tamo. To iz našeg ugla ne djeluje kao neka sjajna perspektiva”.
Iako se od Italije do Sarajeva automobilom stiže za oko 10 sati, i Kvinti i Baron naglašavaju da se u Italiji za vrijeme rata u BiH nije mnogo znalo šta se tamo dešavalo.
„U Italiju nije stizalo mnogo vijesti, a posebno ne koliko je sve to bilo ozbiljno. Ipak, Italija je toliko blizu Bosne i Hrvatske. Do nas je stizala samo po neka vijest o ratu na Balkanu, Bosni, o bombardovanju i opsadi Sarajeva, koja je trajala toliko godina. Ali sve je nekako bilo po malo zataškano. Neki dublji uvid u dešavanja u BiH su imali samo oni koji bi se posebno zainteresovali i sami pronalazili način da nešto saznaju“, objašnjava Monika Baron.
Dio njihove knjige posvećen je zločinu u Srebrenici, i opsadi Sarajeva, a poklonili su je i bivšem generalu Armije BiH Jovanu Divjaku.
Oboje shvataju da je, kako kažu, za vrijeme rata „varvarizma bilo na svim stranama”, a odgovornost za ratna zbivanja pripisuju i međunarodnim snagama. „Srebrenica je bila u srpskim rukama. UN su bile tu, ali su u cijeloj Bosni po malo okretale glavu od onoga što se dešavalo.
Kao u filmu „Ničija zemlja”, UN su bile tamo, ali nekada je djelovalo kao da nisu. Razumijem da nije trebalo da se stave na ovu ili onu stranu, ali njihova dužnost je bila da zaštite one najslabije”, kaže Marko Kvinti.
Dok god svi ne prihvate odgovornost za ono što su činili tokom rata, situacija u BiH ne može biti bolja, gotovo jednoglasno ocjenjuju i Marko Kvinti i Monika Baron.
„U Martinbrodu smo bili u kući nekih ljudi u jednom seocetu. Kada su u našoj knjizi vidjeli fotografije iz Srebrenice, počela je žustra diskusija – on je rekao da, dobro, Srebrenica, ali koliko je Srba pobijeno. Učinilo mi se da je bolje da o tome više ne pričamo. Ovom knjigom ne želimo da kažemo da je Bosna jedna savršena zemlja, i da su tamo samo žrtve. Pokušavamo da ispričamo realnost onih koji su možda najgore prošli, ali to ne znači da žrtava, patnje i užasa nije bilo i na drugim stranama”, naglašava Monika Baron.
Sarajevo – u jednom dijelu Istanbul, u drugom Beč
Tokom putovanja od Trsta do Istanbula Monika Baron i Marko Kvinti pokušali su da osjete između ostalog atmosferu savremenog Sarajeva, koji ih fascinira različitošću kultura i današnjeg Beograda – koga nazivaju drugim Berlinom.
„Sarajevo je svijet za sebe. Taj grad između planina nije velik, ali je u istorijskom smislu toliko bogat. U jednom dijelu ti se čini da si u Istanbulu, a u drugom da si u Beču. U Sarajevu se mnogo više osjeća istorija, a Beograd je za mene više moderan evropski grad. Pomalo kao Berlin”, kaže Marko.
Za Moniku Baron ,Sarajevo je „malo kao Firenca”. „Predivan je, ali se o nekim modernim zbivanjima tamo manje može govoriti. Beograd me je fascinirao. To je zaista prelijep, kosmopolitski grad. Ali, nažalost Beograd nije Srbija. U posljednje vrijeme se ulagalo mnogo više u taj grad, nego u ostatak Srbije, gdje je situacija dalje prilično kritična“.
Ulazak u EU – rješenje za BiH
Rješenje za BiH, ubijeđeni su i Marko Kvinti i Monika Baron – bilo bi ulazak u EU, uprkos svim problemima sa kojima se Unija sada suočava.“ I u Bosni i Srbiji ima te težnje da se uđe u Evropu, ali sa svojim identitetom.
Osjeća se da postoji potreba da se pripada nečem većem, po malo kao što je to bilo u bivšoj Jugoslaviji, kaže Monika Baron. A Marko Kvinti, iako po malo strijepi za BiH, ipak vjeruje da tamo sve polako ide naprijed.
„Rat je do ekstrema doveo razlike među religijama. Prije rata bilo je mješovitih brakova i sve se to izgubilo tokom rata. Sada se sve po malo vraća, taj zajednički život. Vlada podijeljena na tri dijela čini da je nemoguće donijeti bilo kakvu važnu odluku. Uprkos tome, svi govore „nema problema” i nekako sve ide naprijed”, zaključuje Marko Kvinti.
