Bio jednom jedan “Partizan”

‘Ako možete ovdje igrati, možete bilo gdje igrati’, izraz je koji se često čuje na poznatim uličnim igralištima. Sanski Most se općenito smatra gradom talenata raznih sportova, mjestom gdje su rođeni jedni od najboljih igrača u historiji.

U blizni autobusne stanice, predgrađu Sanskog Mosta nalazi se košarkašno igralište, “Partizan. To je meka ulične košarke, najpoznatije ulično igralište u Sanskom Mostu. I svako ko išta vrijedi u uličnoj košarci, ali i izvan nje, igrao je na tom legendarnom igralištu kroz koje su prošle mnoge generacije.

Tih 90 -ih godina “Partizan” je bio mjesto okupljanja, nismo bili na internetu. Jutarnja smjena u srednoj školi zauzimala bi teren već u podnevnim satima. Ako bi zakasnili i sat vremena, teško bi za vas bilo mjesta u jednoj od ekipa koje su se izmijenjivale, ovisno o pobjedili ili porazu.

Tribine od čelične konstrukcije i drvenih podloga, davale su dojam navijačke groznice koja je znala potrajati i do kasno u noć. Većinom se navijalo za “domaće”, ako bi neko došao s druge strane grada ili preko ljeta iz dijaspore.

“Partizan” je mjesto gdje su odrasle mnoge generacije i za nas je bio mjesto koje će duboko ostati urezano u naša sjećanja. Prvo smo dolazili i promatrali starije i njihovu igru, dok se od onih koji donose vodu nismo pretvorili u sudionike igre, košarke koja nas je ispunjala. Svaki dan je imao smisla, svaki dan si čekao svoj tren na terenu, prolaz, skok i koš..

Teško je spomenuti neka od imena koja su igrale na “Partizanu”. Ali moramo se sjetiti našeg rahmetli coucha “Bijelog”, kao jednog od začetnika košarke u Sanskom Mostu u periodu iza rata. Neki od zanimljivijih dvoboja predstavljali su i sukob generacija. Spoj iskustva i mudrosti u Merfiju, Bijelom, Arzu, Noni protiv mladosti i brzine Tumbe, Mirze, Helića, Kazića i mnogih drugih.

Tu je uvijek bio i ŠEF, igrač, prije svega čovjek kojeg smo svi voljeli vidjeti u svom timu. Vanserijski talenat svih sportova, još se nije okušao samo u vatrepolu, siguran sam da bi i tu bio na nivou.

Međutim, kada sam ovo počeo pisati jedno ime mi je bilo na umu, Jasmin Džamdžić – Džama. Svi smo mi vremenom “napustili” Partizan, samo je on ostao vjeran.

U posljednih 15 godina njegovih dolazaka na igralište, teško je izbrojati dane kada nije šutirao na koš, mogla ga je samo spriječiti neka jača prehlada ili nevrijeme, a i za to je imao rješenje. Nebrojeno puta ste ga mogli sresti kako uz loptu, zimi nosi i lopatu, razrgće snijeg na terenu, ništa nije moglo omesti dan za šutiranje.

Ako bi postojala neka zvanična statistika postignutih koševa u cijelom svijetu, uvjeren sam on bi bio na prvom mjestu.

Ne morate se baviti košarkom, pa čak ni gledati istu, ali na spomen njegovog imena na “Partizanu” – sve vas navodi na najboljeg od najboljih.

HEROJI DOĐU I ODU ALI LEGENDE OSTAJU ZAUVIJEK

Related posts