Bijeljinom su tekli potoci krvi, Bošnjaci 26 godina čekaju na odgovor od koga je oslobođen grad?!

Svako novo proljeće Bošnjake Bijeljine i Janje podsjeća na bolne uspomene. Dvadeset i šest godina je proteklo otkako su napadnuti na kućnom pragu, bez ikakvog povoda i razloga, i svih tih godina čekaju od svojih komšija srpske nacionalnosti odgovor na pitanja: Od koga su odbranili i oslobodili grad? Žive u “oslobođenom gradu” i nemaju nadu da će im ikad iko uputiti iskreno izvinjenje za svu prolivenu krv i suze, maltretiranja, premlaćivanja, pljačku i progone.

Šikaniranje i teroriziranje gotovo 37.000 Bošnjaka Bijeljine i Janje, koliko ih je bilo prema popisu iz 1991. godine, počelo je mnogo prije 31. marta 1992. godine, kada su ozvaničene masovne egzekucije civilnog stanovništva. Naime, do kraja 1991. godine, svi viđeniji Bošnjaci na rukovodećim položajima dobili su otkaze, a nakon “odbrane i oslobođenja grada”, već do sredine 1992. godine, niti jedan Bošnjak Bijeljine i Janje nije ostao na svom radnom mjestu. U Bijeljini su se promptno provodili proklamovani ciljevi definirani na zasjedanju Skupštine Srpske Republike Bosne i Hercegovine 9. januara 1992. godine.

Bošnjaci su na gradskom području bili u većini. Prema popisu iz 1991. godine, u Bijeljini je živjelo 22.500 Bošnjaka i oko 5.000 Jugoslovena. Na području općine još 10.000 Bošnjaka živjelo je u Janji, ali su Srbi bili u većini, jer je u 64 mjesne zajednice i gradskom području živjelo više od 60.000 građana srpske nacionalnosti. Upravo stanovništvo u te 64 mjesne zajednice, u kojima su Srbi bili apsolutna većina, bilo je naoružano “do zuba”, jer će do aprila 1992. godine naoružanje Teritorijalne odbrane pripasti njima, u redovnom i rezervnom sastavu policije ostat će samo srpski kadrovi, pripadnici Jugoslovenske narodne armije (JNA) iz Hrvatske i Slovenije stacionirani su u okolini Bijeljine, Brčkog i Tuzle. Čak je i Civilna zaštita stavljena u službu velikosrpskih planova.

Do generalne probe agresije na desnoj strani obale rijeke Drine, u Bogatiću, Srpska doborovoljačka garda, na čelu sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, spremala se za ulazak u Bijeljinu. Poziv od srpskih vlasti dobili su 1. aprila. Arkan i njegovi gardisti su preko Pavlovića mosta, iz pravca Novog Sela, ušli u Bijeljinu. Jedna od najdužih ulica u Bijeljini danas nosi naziv “Srpske dobrovoljačke garde” i to je, najvjerovatnije, jedina ulica s takvim nazivom na prostorima BiH i Srbije.

U operaciji “oslobađanja” Bijeljine, pored glavnokomandujućeg Arkana, učestvovali su Ljubiša Savić Mauzer, komandant Kriznog štaba, šef policije Predrag Ješurić, Milan Novaković, predsjednik bijeljinskog SDS-a, Cvijetin Simić Cican, predsjednik SO Bijeljina, Mirko Blagojević, komandant četnika sjeveroistočne Bosne, Goran Jelisić Adolf, dok je glavni propagandista bio Pero Simić, aktuelni savjetnik predsjednika entiteta RS Milorada Dodika. Maskirno odijelo nosio je doktor Milivoje Kićanović, a nešto kasnije će se u cijelu priču umiješati i Vojkan Đurković, glavni operativac u realizaciji plana etničkog čišćenja.

Pakao za Bošnjake Bijeljine i Janje uslijedit će u danima od 1992. do 1995. godine. Istjerivani su iz svojih kuća, premlaćivani, pljačkani, ubijani, slati na prve linije ratišta u žive štitove, zatvarani u logor Batković, progonjeni i prognani. Zbog toga ih boli svaki behar poslije 1992. godine, jer su mučki napadnuti na kućnom pragu bez ijednog razloga i povoda. Napadnuti su samo zbog bošnjačkih imena, a za mnogim od njih se i danas traga. Suze još teku za članovima porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić. Od 22 ubijenih, sedmero je djece i osam žena… Još uvijek nisu svi pronađeni, a strijeljani su na obali Drine u Balatunu. Zna se ko je pucao, ko je držao stražu, ko je njihova tijela gurnuo u rijeku… Samo u Okružnom tužilaštvu Bijeljina ništa ne znaju?!

Na udaru srpskih vlasti našla se i bošnjačka imovina u centru grada. Odlukom, koju je potpisao Svetozar Mihajlović, srušeno je jedanest bošnjačkih kuća i na tom prostoru izgrađen manastir za đavoljeg vladiku Vasilija Kačavendu. Pored crkve u dvorištu Fate Orlović, ovo je primjer kako je manasitr izgrađen na temeljima jedanaest bošnjačkih kuća. Neki od vlasnika su obeštećeni, ali ne svi…

Spisak ubijenih objavljen u SIM novinama

U novinama Semberije i Majevice (SIM), poslije krvavog Bajrama 1992. godine objavljena su imena i prezimena ubijenih. Na spisku se nalazi i Milo Lukić, brat narodnog heroja Veljka Lukića Kurjaka. Obojica su stradala od četničke ruke, jedan 1994., a drugi 1992. godine. Ubijeni su i: Ziberi Ajruš, Maid Sinanović, Salko Nargalić Ćosa, Ešef Beganović, Alija Mujkić, Sead Krajinović, Mustafa Komšić i njegovi sinovi Adnan i Rijad, Bejtula, Hamijeta i Abdirami Pajaziti, Husein Dizdarević, Sabit Arifović, Redžep Šabanović, njegova žena Tifa i sin Admir, Husein Geljo, Haso Imširović, Feriz Karasuljić, Bisera Bišanović i njene kćerke Nermina i Mirsada te unuk Damir Danović i podstanarka Radmila Novaković. Ubijeni su braća Ibrahim (17) i Almir (16) Belkić, Ivica Vrhovac, Mira Ilić, Dževad Osmanović, Dževad Jašarević, Elmazi Mersim, Muhamed Mulabdić, Majda Izić, Bego Šindrić, Huso Benić i jedna neidentifikovana osoba. Ubijena je Antonija Ostojić i Zvonko Lazarević kao svjedoci ubistva Mile Lukića.

Ubijen potomak Ali-paše Fidahića

Među ubijenim Bijeljincima nalazi se i Asim Fidahić, potomak Ali-paše Fidahića, koji se vodio kao nestao, a čiji su posmrtni ostaci pronađeni 2003. godine na groblju u Šapcu. Zatim Hajrudin Salihagić Hajrov, Hasib Kupus (nestao), Amir Arnautović Dajko, Derviš Zulčić, Nijazim Alagić (nestao, pronađen 2007. na groblju u Sremskoj Mitrovici), Redžo Delić i sinovi Sulejman, jedini pronađen, te Berzad i Beriz, Fadil Podrug, Mirsad Osmanović, Amir Mešković, Zaim Hatić, Šefik Smajić, Mevludin Serdarević, Hakija Gutić, Refik Selimović Mačak, Ramo Avdić, Husein Ćurtić, profesor Ferid Zečević, Salko Kukić, Dževad i Sead Muslijević, Dževad Alijević, Nusret Brkić, Izet Kastrati, Himzo Ferhatbegović… Niko pouzdano ne zna koliko je ubijeno Roma, a u Bijeljini ubijeni su ili nestali Albanci: Halil Guci i Nezir Ćemi (nestali), Mersim Elmazi, Nedžbedin Ljatifi, Abdurahman, Bejtulah i Hamijeta Pajaziti, Feredin Sejdi, braća Perparim i Vlaznim Redžbecaj, Mehas Zendeli, Hajruš Ziberi, Shani Nezaj. Braća Amir i Ćamil Gani, rođeni u Bijeljini, ubijeni su 1. juna u Zvorniku.

U jednoj noći ubijeno sedmero djece

Iz bijeljinskog naselja Bukreš u noći 24. i 25. septembra odvedene su porodice Sarajlić, Sejmenović i Malagić. Među njima je bilo sedmero djece i osam žena. Mučki su ubijeni na obali Drine u Balatunu, a zahvaljujući svjedocima, njihovi posmrtni ostaci, pod NN oznakama, pronađeni su na grobljima u Šapcu i Sremskoj Mitrovici. Nakon identifikacije, u mezarju Lipić-Selimovići u Bijeljini sahranjeno je 18 posmrtnih ostataka, a četvero se još uvijek vodi kao nestalo.

Ubijeni su Sarajlići: Admir i Alma (6 i 10 godina), njihova majka Amira (1955.) i otac Osman (1956.), njegov mlađi brat Senad (1967.), njihov otac Izo (1931.) i majka Rašida (1920.), zatim Derviša (1956.), Muharem (1952.), njihova kćerka Selma (12 godina) i sin Zekerijah (1976.). Ubijena je i Zurijeta Sarajlić (1934.) i njena sestra Najla Džafić (1931.). Ubijeni su Sejmenovići: Jusuf (1949.), njegova žena Izeta (1951.) i djeca Edina (1973.) i Edin (1979.). Ubijeni su Malagići: Rašid (1947.), njegova majka Haša (1926.), žena Amira (1953.) i djeca Elvir (1972.) i Almir (1974.).

Autostrada pakla u Janji

Nakon izmišljenih borbi sa Handžar-divizijom i islamskim fundamentalistima u Bijeljini, 4. aprila na Ramazanski bajram, na red je došla Janja. Ispostavilo se da je Janja sa 10.000 stanovnika ostavljena za kasnije potrebe velikosrpskog projekta. Kroz Janju prošla je oklopna mehanizacija korpusa JNA, paravojne jedinice iz Srbije, četnici sjeveroistočne Bosne, koji će svoj krvavi pohod nastaviti u Zvorniku. Kada su srpske vlasti odlučile, stanovnici Janje su u samo nekoliko dana 1994. godine prognani. U jednom danu, najmanje hiljadu Janjaraca strpno je u logor Batković. Mnogi Janjarci ubijeni su na prisilnom radu, a u samom mjestu u prvim danima agresije ubijeni su civili: Hakija Gutić, Bego Bukvić, Jusuf Terzić, Edin Hurembegović (12), sin jedinac Nedima i Slavice, koga je ubio Mirko Filipović iz Ljeskovca, Salko Ljeskovica, Ćazim Ćelahmetović, koga je ubio Tihomir Vićanović, Asim Topalović, porodica Milkić, Edin Arnautović, Nedžad i Edina Kurtović… Niko nikada za ova ubistva nije odgovarao.

/avaz.ba

Related posts