Bh. građanske stranke na izborima očekuje katastrofa

5759e361-9324-4aff-bcee-45a00a0a0a80-srecko-latal-cms-700x402
Komentari – Srećko Latal

Zahvaljujući komplikovanom administrativnom sistemu, izborne rezultate u Bosni je uvijek teško predvidjeti. Ali ovaj put, barem u jednoj od izbornih trka, neće biti mnogo iznenađenja.

Sva skorašnja istraživanja javnog mnjenja sugerišu da se BH multietničke, takozvane građanske stranke, kao što su Socijal Demokratska Stranka, SDP, Demokratska fronta, DF, i Građanski savez, GS, kreću u pravcu izborne propasti na izborima 2. oktobra.

Razna istraživanja, kao i taksisti, prodavači sa pijaca i čistačice se slažu u jednom: koalicija dvije glavne bošnjačke stranke, Stranke Demokratske Akcije, SDA, i Saveza za Bolju Budućnost, SBB, će na ovim izborima pomesti građanske stranke.

Očekuje se da će SDP izgubiti većinu pozicija načelnika i opštinskih odbora koje je imao predhodnih godina. Čini se čak da i njihovo glavno uporište, vodeći industrijski grad Tuzla, može biti ugroženo.

DF i GS, dvije nove stranke proistekle iz SDP-a i koje ove godine učestvuju na lokalnim izborima po prvi put, imaju još manje tog čemu da se nadaju.

SDA i SBB koalicija neće pobijediti zbog toga što su ove stranke posebice snažne i popularne, već zato što su SDP, DF i GS slabe, podijenjene i omražene čak i među njihovim dosada lojalnim glasačima.

Posljedično, očekuje se da će dolazeći lokalni izbori dovesti do de-facto nestanka takozvane građanske političke opcije. Da li će se neke od ovih stranaka oporaviti to će tek vrijeme pokazati.

Kao i njen ideološki i politički brat blizanac u Hrvatskoj, bosanski SDP je nedavno preživjeo ponižavajući izborni poraz iz kojeg nije baš ništa naučito.

Od najjače stranke u Bosni i Hercegovini, sa preko 300.000 glasova koje je dobio na opštim izborima 2010, za samo četiri godine SDP je izgubio preko 80 procenata svojih glasača i, na sljedećim izborima 2014. Je  – prvi put nakon mnogo godina – dobio manje od 100.000 glasova.

Kao i predsjednik hrvatske SDP, Zoran Milanovic, koji je nakon izbora u Hrvatskoj, kazao da nema smisla analizirati loše rezultate ove stranke, vođa SDPa u BiH, Zlatko Lagumdzija, je izbjegao pravljenje analize njihove propasti 2014.

Bez pokušaja da shvati  šta je sve krenulo naopako i zašto, SDP je prošao kroz stranačke izbore i promjenu uprave, ali te promjene nisu donijele nikakva poboljšanja nego su čak i donekle pogoršale situaciju.

Mnogi članovi partije kao i stručnjaci kažu da SDP sada ima lošu kopiju lošeg bivšeg vođe, i da je sada ta partija još više fokusirana na lične interese i još više odrođena od političke stvarnosti nego ranije.

Kao i SDP u Hrvatskoj, SDP u BiH – a nakon toga i DF – tvrde da su skoro sve uradili kako treba i krive glasače za to što nisu shvatili njihove stavove i programe.

Ovdje se ne završavaju sličnosti između ovih dviju partija.

I hrvatski i bosanski SDP su imali vođe koje su postali poznati po svojoj egocentričnosti i aroganciji, što je imalo ključnu ulogu u donošenju brojnih loših odluka i pogrešnih izbora tokom dugog niza godina.

Obje partije su se također godinama postepeno pomjerale prema desnoj strani političkog spektra, pokušavajući se prikazati većim patriotama od nacionalnih partija, i sve to u okviru napora da pridobiju što više nacionalih ili nacionalističkih glasača.

Međutim time su postepeno izgubili svoj politički identitet, autentičnost i na kraju raison d'être, to jest smisao svog postojanja.

Ovaj problem je bio još evidentniji u etnički i politički podjeljenoj BiH nego što je to bilo u Hrvatskoj.

Godinama nakon rata u BiH, SDP je smatrana jedinom strankom koja je bila sposobna ponuditi program i ideologiju koji bi privukli i ujedinili bosanskohercegovačke Bošnjake, Hrvate i Srbe.

Nakon završetka rata, ideja “građanske” opcije je privukla mnoge Bošnjake kao i one koji su se smatrali Bosancima, iako je razlika između te dvije grupe i njihovih ideologija uvijek bila donekle zamagljena.

S druge strane, većina Hrvata i Srba, se držala po strani i ostajala lojalna onom što su smatrali sigurnošću njihovih nacionalnih stranaka.

Ipak, SDP je imao zlatnu priliku neposredno iza rata, kada je mnogim građanima bilo dosta nacionalističkih stranaka i kad su bili spremni da daju šansu nečem drugom i drugačijem.

Iscrpljenost glasača ratom i kvalitetan program SDPa su doveli ovu stranku do njene prve izbornu pobjede još 2000 godine.

Međutim, arogancija i loše odluke rukovodstva ove stranke – u kombinaciji sa kratkovidim i štetnim međunarodnim uključivanjem u lokalne političke igre – su potkopale SDP. Do sljedećih izbora 2002, SDP je već izgubio 60 procenata svog izbornog tijela.

SDPu je trebalo punih osam godina da se vrati na političku scenu, ali je u tom periodu SDP postala drugačija stranka, rastrgana unutrašnjim borbama za vlast i oslabljenja gubljenjem svog političkog identiteta.

I dalje se hvaleći multietničkim identitetom i “građanskom” orjentacijom, SDP, a onda nakon toga i DF i GS, postepeno su ograničili svoj politički fokus na lokalne zajednice naseljene uglavnom Bošnjacima, zauzimajući sve više bošnjačku ideologiju i program.

Time su suštinski izgubili svoj građanski karakter i postali bošnjačke populističke stranke.  

Jedina stranka koja je uglavnom uspjela da izbjegne bosanski etnopolitički živi pijesak je Naša Stranka, mala stranka fokusirana pretežno na Sarajevo.

Ipak i ta stranka je izgubila svoju inicijalnu perspektivu i nije uspjela proširiti svoj uticaj i povečati članstvo, kako bi mogla postati ozbiljan politički igrač izvan Kantona Sarajevo.

U međuvremenu, usred rastućih etničkih i političkih podjela u BiH, sve više političara i glasača je počelo gubiti jasno razumjevanje razlike između “bošnjačkog” i “bosanskog” identiteta.

Ishod tog procesa se jasno reflektirao u nedavno objavljenim rezultatima popisa iz 2013, u kojem se manje od 4 procenta populacije izjasnilo kao “Bosanci”.

Nekolicina političara u SDPu i njenim političkim izdancima su uvidjeli da su ove stranke opasno zastranile sa svog izvornog puta.

No neki od ovih političara su bili ili izbačeni ili gurnuti u zapećak, ušutkani ili kupljeni ponuđenim višim pozicijama. Drugi su se odlučili i dalje držati tih stranaka zbog stranačke lojalnosti, ne shvaćajući da je njihova slijepa lojalnost u suštini izdaja njihovih izvornih političkih ideala.

I tako, takozvane građanske i multietničke stranke se pripremaju za još jednu izbornu bitku, čini se nesvjesne činjenice da su već izgubile većinu svojih glasača.

Da li će se i jedna od ovih stranaka ikada oporaviti od ovog debakla ovisiće jedino o njihovoj sposobnosti da pronađu put ka svojim izgubljenim identitetima.

U međuvremenu, i u njihovom odsustvu, BiH je ostavljena na milost i nemilost bošnjačkim, hrvatskim i srpskim nacionalnim strankama – čiji sukobljeni interesi svakog dana guraju ovu zemlju u još dublju podjelu.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje ali ne nužno i stavove portala

(Vijesti.ba / Avaz)

Related posts