10. juni 1992 – Plan napada na Ljutočku dolinu
U okviru ukupnog plana napada na Bihać i njegovog zauzimanja od strane četnika potpomognutih jedinicama JNA, Ljutočka dolina imala je velik značaj.
Značaj zauzimanja Ljutočke doline za četnike je imao više razloga :
Ljutočka dolina bila je jedini prostor koji se nalazio van linije okruženja Bihaća u maju 1992. Godine
Ljutočka dolina nastanjena je u najvećem broju Bošnjacima i kao takva bila opasnost
Ljutočka dolina brojala je više od hiljadu vojnosposobnih muškaraca
Ljutočka dolina presijecala je kompaktnost zamišljenog srpskog teritorija od Bihaća do Knina
U okviru planova za zauzimanje teritorija i čišćenja od nesrpskog stanovništva čitavog prostora Bosanske krajine pored paravojnih snaga SDS i jedinica JNA, značajnu ulogu imale su i jedinice tkz. Vojske RSK, koje su dolazile sa prostora R Hrvatske. Već ranije po napadu i zauzimanju jednog dijela Bos. Krupe, četnici su uspostavili liniju: B.Novi – B.Otoka –B.Krupa – Radić – Grabež, i ranije sa dijela okupiranog teritorija R Hrvatske vršili su blokadu i kontrolu duž državne granice.
Sa napadom na Bosansku Krupu četnici zaposjedaju linije oko Bihaća i time zatvaraju prostor Bihaća linijom na potezu Meljinovac –Lohovska brda -Pritoka – Tihotina- Pritočki i Zaloški grabež sa kasarnom Grabež, te zapadne padine Grmeča prema Grmuško – srbljanskom platou.
U uslovima kada su četnici u potpunosti zaposjeli položaje oko Bihaća i kada se Bošnjačko stanovništvo iselilo iz Ripča preostalo je još čišćenje Ljutočke doline.
S obzirom da su četnici u planiranjima aktivnosti oko napada i zauzimanja prostora Bihaćke općine raspolagali sa obavještajnim podacima o postojanju oko 40.000 pripadnika zelenih beretki, zato su napadna dejstva započela relativno kasno u odnosu na ostale dijelove BiH.
Sa razmještanjem i zauzimanjem položaja oko Bihaća, počinje isto i na području Ljutočke doline. Grupisanje i izviđanje sa ciljem prikupljanja podataka o stanju, broju i opremljenosti “ zelenih beretki “ u Ljutočkoj dolini, počinje prvih dana juna 1992.godine. Međutim važno je napomenuti da su već u periodu mart – april, Srbi iz Rajnovaca, Dubovskog, Martin Broda počeli da uspostavljaju straže patrole i izviđanja.Ove straže i patrole imale su za cilj da se pored prikupljaja podataka provjeri i stepen organizacije lokalnih paravojnih formacija SDS.
U periodu od 05/06. juni u reonu Lipe ( štale na Begovcu ), vrši se grupisanje i dovoženje ljudstva i MTS, kao i uređenje vatrenih položaja. Bilo je vidljivo postavljanje minobacača, i piketa za određivanje ciljeva.
Uređenje položaja i uspostavljanje linija u reonu Ljutoča je takođe rađeno planski i smišljeno.Cilj svih ovih planova bio je da se prostor Ljutočke doline u potpunosti okruži i da se onda izvrši napad.Pripreme za napad na dolinu tekle su i na prostoru R Hrvatske, uređenje položaja i postavljanje oruđa za dejstvo počelo je 10.juna 1992. godine, prenosim dio svjedočenja Hadžić Ćamila :
10.juna. 1992.godina, ja i Hrnjica Muhamed –Zajkin smo krenuli na Kestenovac kako bi kupili brašna, jer nigdje u dolini nije bilo kupiti brašna, mi smo čuli da ima na Kestenovcu. Krenuli smo pješice i kod kuće Mane Glušice sreli smo vojsku, bili su uniformisani i naoružani. Vidjeli smo da kod kuće Mane Glušice postavljaju top, tu sam vidio Duška Glušicu. Vojska nas je zaustavila i rekli su nam da nemožemo dalje da oni traže zelene beretke. Ti vojnici koji su tu bili meni su nepoznati osim nekolicine mještana koje sam poznavao. Mi smo se vratili nazad jer nismo mogli dalje proći.
U okviru sveukupnih priprema četnika za napad na prostor općine Bihać urađen je plan pod nazivom “Plan blokade i razoružavanja zelenih beretki u reonu Orašac –K.Vakuf”.Agresor je cijeneći snage koje su bile u dolini, napravio namjerno ili iz neznanja krive procjene o broju i opremljenosti snaga koje su trebale braniti dolinu. Procjenio je da ima preko hiljadu naoružanih, da imaju sredstva podrške(minobacači ), mitraljezi. Uzimajući ove podatke i procjenu koju je prethodno napravio agresor je angažovao i adekvatne snage i MTS.
Osnovna zamisao za napad bila je potpuno okružiti dolinu sa svih strana, uz vatrenu podršku i pješadijskim snagama slomiti otpor snaga koje ga brane i prisiliti na potpunu predaju. Pored toga planirao je dolinu presjeći i razdvojiti na četiri dijela, planirao je presjecanje komunikacije Dubovsko –Martin brod u reonima :
Čovka – Sklop( kod ulaza na stari put za Čovku)
Strana – Lužine ( kod kuća Slobodana Đurića )
Strana – Donji Mlin (na mjestu odvajanja starog makadamskog puta)
Presjecajući komunikaciju razdvojio bi dolinu što bi mu olakšalo protjerivanje stanovništva i onemogućilo pružanje bilo kakvog otpora.Presijecanje je imalo za cilj da se svi vojno sposobni muškarci pohvataju, strpaju u logore a kasnije i likvidiraju.
Agresor je za izvršenje ovoga zadatka angažovao snage iz 15.lbr, djelove snaga iz 1.br Drvar, djelove snaga 3.br. Bos.Petrovac, vod vojne policije, dvije čete lokalnih Srba i to četu Kalati i četu Rajnovci, dok je sa pravca R Hrvatske angažovao snage jednog bataljona , jedinicu MUP-a stanice milicije Bihać sa sjedištemu Ripču.
Kao sredstva podrške angažovao je jednu bateriju haubica 122 mm i minobacače 120 i 82mm, sa prostora R Hrvatske anažovao je bestrzajne topove u reonu Buševića.
Načelnik artiljerije 15.lbr.Bihać bio je Dunović Miloš on je rukovodio artiljerijskom vatrom, odabirao je ciljeve za gađanje, i zahvaljujući njemu mnogi civili Ljutočke doline su ubijeni i ranjeni.
Glavni pravac napada je predviđen na liniji : Dubovsko –Duliba –Orašac , Martin Brod –K.Vakuf – Rajnovci – Orašac.
Pomoćni pravac napada je : prostor R Hrvatske – Demirovića brdo –Klisa.
Glavni pravci napada bili su predviđeni glavnom komunikacijom Dubovsko –K.Vakuf, a dejstvo artiljerije trebalo je izazvati najveći strah, pometnju, paniku40.
Zadaci za izvođenje dejstava jedinicama :
1-1/br Drvar napada pravcem Martin Brod – K.Vakuf – Orašac
1/3 br (-1) napada pravcem Vrtoče –Čovka – K.Vakuf
2-1/15 lbr napada pravcem Dubovsko – Duliba – Ćukovi –Orašac
1-1/15 lbr spriječava i blokira izvlačenje na potezu Dubovsko – Ljutoč – Štrbački buk
TG Lika blokira prostor na potezu Bušević – Štrbački buk
pč Kalati napada pravcem Kalati – Demirovića Brdo – Klisa
pč Rajnovci napada pravcem Rajnovci – Lužine –Orašac
Gotovost za napad 11.juni. 1992. godine 10 h.
Plan napada je izradio pukovnik Đuro Karailović, a odobrio komandant pukovnik Borić Grujo.
Mnogima Bošnjacima Ljutočke doline ostaće vječno pitanje i dilema , zašto su četnici izabrali Kurban Bajram za početak napada i jeli to bilo u sklopu onih prijetnji da će biti krvavi Bajram.
Agresor je snage za napad iz reona razmještaja počeo da dovodi na pravce napada
10. juna u prijepodnevnim satima i odmah otpočeo sa razmještajem i izviđanjem. Prvi pokušaj nasilnog izviđanja počeo je u reonu Dulibe 10.juna oko 10 h, da bi to činio i tokom čitavog dana.
Planirajući napad četnici su koristili već oprobani recept o predaji naoružanja “zelenih beretki”, što su učinili i ovaj put , kako bi unijeli paniku i strah među stanovništvom.
Četnici nisu imali procjene da će prvo narod K.Vakufa, Klise, Ostrovice, Demirovića Brda izvršiti evakuaciju u pravcu Orašca, a onda iz Orašca zajedno sa narodom Orašca, Ćukova krenuti u pravcu Radolja i dalje u susret snagama UN u reonu Štrbačkog buka.
Ovakav razvoj situacije u prvi mah je četnicima poremetilo planove.
Četnici su otpočeli sa dejstvom artiljerije već u popodnevnim satima na civilne ciljeve u Orašcu i prvi pogođeni objekt bila je kuća Mukanović Mahmuta.
Dejstvo artiljerije je nastavljeno tokom noći da bi intenzivirano tokom jutarnjih sati po ciljevima ,koji su bili isključivo civilni, na potezu od Ćukova do Lužina.
Glavnina ciljeva je bila po centru Orašca i to : zgrada škole i džamija.
Artiljerijsku vatru pratila je istovremeno i podrška sa PAT-ovima i PAM-ovima iz pravca kule Vrnograč, i Oraškog brda ( Strane ).
Komandna mjesta snaga koje su napadale bila su u reonima : Vrtoča, desno od kule Vrnograč u reonu Dulibe, Brkića glavice na Kestenovcu, Podovi više K.Vakufa i Ćojluk.
Kada su četnici vidjeli da se 10.juna u popodnevnim narod K.Vakufa, Klise, Ostrovice povlači i bježi prema Orašcu, izvršili su pregrupisavanje dijela snaga sa prostora R Hrvatske.
Snage koje su pregrupisali usmjerili su sada na glavni pravac napada Rajnovci – Lužine – Orašac, a malim djelom snaga ušli su u K.Vakuf, Ostrovicu i Klisu koje je narod potpuno napusti do večernjih sati 10. juna. 1992. godine.
Početak kombiovano oklopnomehanizovano –pješadijskog napada otpočinje istovremeno na pravcu :
–Dubovsko –Duliba –Ćukovi ,
-K.Vakuf-Rajnovci –Lužine –Orašac
-frontalno Oraško brdo – Orašac
Napad je otpočeo po planom predviđenom vremenu u 10 h.
Planiranom napadu je prethodila snažna artiljerijska priprema iz svih predviđenih oruđa i oružja koja je trajala nekoliko sati. Ova priprema imala je za cilj da pokaže svu silinu i da slomi otpor kod šačice naoružanih patriota, a da kod naraoda stvori paniku strah i osjećaj beznađa.
Ova artiljerijska vatra je postigla pored ubijanja nedužnih civila i puni efekat u stvaranju straha, panike, osjećaja beznađa. Kako je Orašac okružen sa svih strana, dolinom je posebno stvaran eho efekat što je pojačavalo strahovitu tutnjavu.
Oklopno mehanizovane snage u sadejstvu sa pješadijom u reonu Ćukova su naišli na improvizovanu barikadu, koju su malobrojni pripadnici rezervnog sastava policije i patriote postavile kako bi spriječili ili barem usporili četnike.Ta barikada je u stvari bila hrpa kamenja i stabala oborenog drveća i jedan kamion . Barikadu je branilo oko tridesetak slabo naoružanih momaka, bez ikakvih protivoklopnih sredstava, bez vojničkog iskustva i dr.
Četnici su bez puno problema probili barikadu i u sadejstvu sa snagam koje su napadale frontom na liniji Oraško brdo –Orašac, ušle u Ćukove.
Pri pokušaju zaustavljanja četničkih snaga u reonu Dulibe bilo je poginulih i ranjenih, gdje su ranjeni izvučeni u Ćukove i pružena im je prva pomoć.
Istovremeno sa otpočinjanjem napada na pravcu Duliba –Ćukovi –Orašac, otpočinje i napad na pravcu K.Vakuf – Rajnovci – Lužine – Orašac.
Napad na ovom pravcu je takođe bio kombinovani, oklopno – mehanizovani u sadejstvu sa pješadijom.
Glavne snage na ovom pravcu napadale su u zahvatu komunikacije : K.Vakuf – Rajnovci – Lužine – Orašac.
Čitavo vrijeme napada nije izostajala ni podrška artiljerijske vatre, posebnu pogodnost za dejstvo artijerije bila je mogućnost navođenja i koordinacije vatre.
Ovo je bitno istaknuti zbog činjenice što se čitava dolina mogla pratiti vizuelno sa Oraškog brda i vršiti korekcija pogodaka.
Kako na ovom pravcu nije bilo posebnog otpora četnici su nesmetano ušli u Lužine i bio im je otvoren put za ulazak u Orašac.
Istovremeno i u kordinaciji snage sa prostora Oraškog brda počele su spuštanje niz Stranu i počele silaziti do prvih kuća.
Četnici su oko podneva ušli u Ćukove i Lužine , da bi oko 14h bili i u centru Orašca.
Ulazak u Ćukove, Orašac, Duljke praćen je pucnjavom iz pješadijskog i protivavionskog oružja koje je bilo na oklopnim vozilima. Pucali su sa zapaljivom municijom, tako da je velik broj kuća, štala, sijena planuo i počeo gorjeti. Dolinom je ubrzo zavladao dim i miris paljevine. Prilikom ulaska četnika u dolinu bilo je poginulih, ubijenih i ranjenih.
Kada su četnici probili barikadu u Dulibi, narod je počeo da se u zbijegu povlači prema Basači i dalje prema Radolju, tako da je do kasnih noćnih sati velik broj ljudi uspio izići na Radolje.
11. juni 1992 – Formiranje zbijega i put stradanja
Prvi dan Kurban Bajram za Bošnjake Ljutočke doline započeo je sa granatiranjem od ranih jutarnjih sati. Granatiranje je trajalo i prethodnu noć ali je intenzivirano od ranih jutarnjih sati. Granatiranje je praćeno sa jakom pješadijskom pucnjavom. Granate su padale duž cijele doline, ali intenzitet i glavni ciljevi su bili prostor oko škole i džamije u centru Orašca, kao i komunikacija Ćukovi -Orašac.Granatiranje je vršeno sa svih strana iz pravca R Hrvatske, sa Prkosa, Lipe, Rajnovaca, Dulibe. Kako je izbjeglo stanovništvo K.Vakufa, Klise, Ostrovice bilo smješteno u zgradi škole koja je bila stalna meta granatiranja, prijetila je opasnost pogibije velikog broja stanovnika. Glavni ciljevi napada su bili civilni objekti jer vojnih i nije ni bilo.
Prve kuće pogođene granatama bile su u Pađenima i to kuća Mukanović Muharema.
U ranim jutarnjim satima oko 05 i30, četnici počinju pješadijski napad sa pravca Ljutoč-Klišević.
Snage koje su pokušale pješadijski napad bile su jačine jedne pješadijske čete. Ovim snagama koje su napadale iz reona Kliševića komandovao je major Vignjević Jovo, a ove snage su bile popunjene sa četnicima sa prostora Ćelija, Bosanskih Doljana, Gorjevca, i okolnih mjesta. Kako je jedan dio rezervnog sastava policije i patriota iz TO bio raspoređen u tom reonu spriječili su proboj četnicima.
Položaji za četničke minobacače bili su u reonu kule Kliševićke.
Uporedo sa napadima iz reona Kliševića kordinirano i u sadejstvu četnici vrše napade i iz prostora R Hrvatske sa teritorija tkz. Republike Srpske Krajine, sa prostora SAO Krajine vrši se intenzivno granatiranje bez pokušaja pješadijskih napada. Uporedo sa granatiranjem artiljeriskim oruđima svih kalibara, četnici intenzivno pucaju iz protivavionskih oruđa (PAM i PAT –ova ), naročitu paniku i strah kog stanovništva su stvarala je upotreba zabranjene rasprskavajuće municijom, jer narod nije ni znao da ona i postoji. Upotreba rasprskavajuće municije stvarala je dojam da se puca sa svih strana i da se nemoguće sakriti.
Istovremeno četnici počinju sa napadima na pravcu Dubovsko – Ćukovi. Sa kule Vrnograč i prostora Oraškog brda čitava dolina se drži pod vatrom iz mitraljeze, PAM –ova i PAT-ova. Rukovodstvo TO i rezervnog sastav policije pokušava učiniti sve da se spasi civilno stanovništvo.Veza koja je postojala sa policijom i TO Bihać svakoga trenutka je bila prekidana i u frekvencije su se ubacivali četnici. U tom propagandnom ratu služili su se dezinformacijam o stizanju pomoći iz Bihaća.
Četnici su sa oklopnim vozilima, transporterima i pragama krenuli u napada iz dva pravca i to : Dubovsko – Ćukovi-Orašac i pravcem Rajnovci- Lužine –Orašac.
Kako su već 10.juna četnici pokušali proboj sa oklopnim transporterom na pravcu Dubovsko – Duliba Ćukovi – Orašac u čemu su spriječeni, rezervni sastav policije i TO su taj pravac zapriječili rušenjem drveća i dovlačenjem kamenja, kao i postavljanjem kamiona.
Taj zapriječeni pravac su pokušali braniti pripadnici rezervnog sastava policije i TO, njih tridesetak naoružani lovačim naoružanjem i sa nekoliko automatskih pušaka nije u tome uspjela. Prostor oko barikade na putu je tučen sa svim oruđima i orujima, a naročito je bila izloženo vatri iz mitraljeza i PAM-ova. U toj pucnjavi i napadu četnika u reonu Dulibe ranjeni su Hrnjica Adem i Osman, a poginuo je Zajkić Muho.
Oko 13 h četnici su sa BOV-om(borbeno oklopno vozilo) i u sadejstvu sa pješadijom probili barikadu i krenuli prema Ćukovima. Branioci su bili prisiljeni da se povuku u pravcu Ćukova i dalje prema Orašcu.
Cijelo vrijeme dok se je vršio napad u reonu Dulibe, Četnici su vršili granatiranje čitave doline i posebno komunikaciju kako se nebi moglo pomoći. Uporedo sa napadom iz pravca Dubovsko- Duliba – Ćukovi – Orašac, počinje i napad pravcem Rajnovci – Lužine- Orašac. Na ovom pravcu četnici napadaju sa nekoliko oklopnih transportera i PRAG-om, u sadejstvu sa pješadijom. Granatirajući i pucajući sa svim raspoloživim sredstvima četnioci oko13 h ulaze u Lužine. Pucajući iz PRAG-e, zapaljivom municijom pale kuće.
Istovremeno i u koordinaciji sa snagama koje su napadale iz ova dva pravca četnici sa pješadijom napadaju iz pravca Oraškog Brda i polako se spuštaju u Dolinu.Četnici su imali procjenu da se u Ljutočkoj dolini nalazi preko hiljadu naoružanih “zelenih beretki”, sa minobacačima, protivoklopnim sredstvima idr oružjem. Kako su vidjeli da im je procjena bila kriva i da nema skoro nikakvog oružja niti nekog posebnog otpora, snage koje su bile raspoređene na prostoru R Hrvatske u reonu Bušević –Kestenovac prebacuje da blokira zbijeg i u Orašac.
Već od ranije rukovodstvo TO i rezervni sastav policije donio je odluku da se u slučaju napada narod evakuiše u pravcu Radolja kako bi se tu spasio. Kako je bilo vidljivo da se nemože braniti dolina komandant TO Meho Vojniković je donio odluku da se narod evakuiše u pravcu Radolja.
Plan je bio da se stanovništvo Ćukova evakuiše pravcem Ćukovi – Duljci – Basača – Radolje i pravcem Ćukovi – Bukovac – Radolje, a stanovništvo Orašca pravcem Jazmak – Grad – Basača – Radolje.Kako je narod znao za ovaj postojanje ovog plana odlučeno je oko 13 h da se krene na taj put neizvjesnosti.. Velik broj žena, djece, starih, bolesnih i iznemoglih stanovnika K.Vakufa, Klise, Ostrovice koji je bio smješten u školi u Orašcu počinje da se evakuiše prema Jazmaku i dalje prema Radolju. Čitavo vrijeme narod je bio pod vatrom granata i pucnjima mitraljeza i PAM-ova i PAT-ova.
U ovom opštem napadu i od posljedica granatiranja i pješadijske vatre dolazi do pogibije Vojić Pašage, Kulaš Mujesire, Kulaš Sunite, Omerdić Huse,Avdagić Avdage,Dedić Sefira, Tutić Šerifa, Dedić Saliha, Tutić Šabana, Kozlica Zajke, ranjavanje Derviša Selimovića, Behrem Behrudina, Lipovača Rifet –Gane,Hodžić Fikret, Kasić Suada, Hamzić Mine, maloljetni sin Ćehić Ahmeta Almin, Hadžić Muharem –Harić, Vajzović Sebihe, Ibro Kurtagić, Topić Tofik, Hafizović Asima, djeteta Kosović Safeta.
Jedan od događaja koji će ostati u sjećanju mnogim stanovnicima Ljutočke doline bio je prolazak kroz Jazmak. Jazmak je jedna velika vododerina koja je išla sa Grada i dolazila do Orašca. Bila je obrasla lozama, kupinama, trnjem i u njoj je bilo puno smeća i raznog otpada, tako da se jedva provlačilo kroz nju. Ova jaruga je bila toliko uska da se jedva jedan čovjek kretao kroz nju. Kupine,trnje,loze, kopriva nanosile su velike bolove, ko je izišao kroz Jazmak ostao je u poderanoj odjeći sa krvavim rukama i nogama.
Starci, žene, djeca, bolesni jedva su se kretali. Tu je pokazana neviđena solidarnost i spremnost da se pomogne. O spremnosti da se pomogne i da se narod evakuiše govori i primjer pomoći Demirović Fikretu i drugim.
U cjelosti prenosim sjećanje na Jazmak Hrnjica Smaila :
Kada sam sa svojom familijom krenuo od kuće prema Basači u Jazmaku je bilo puno naroda, bilo je puno žena,djece,starijih. Kiša koja je padala prethodnu noć i voda koja je išla niz Jazmak otežavala je kretanje. Kupine,grane,loze udarale su nas po licu. Čitavo vrijeme dok smo prolazili granate su padale okolo Jazmaka, ali nijedna nije direktno pala u Jazmak, da je pala bio bi masakar, jer tu se nalazilo više stotina ljudi. Kada sam išao kroz Jazmak vidio sam scenu koja će mi ostati u sjećanju čitav život. Vidio sam četvoricu momaka kako nose u invalidskim kolicima Demirović Fikreta. Kako se teško prolazilo pojedinačno nije mi bilo jasno kako se ovi momci iznijeli Fikreta u invalidskim kolicima.
Koliko je bio naporan prolazak govori i činjenica da narod koji je sa sobom ponio
torbe, kese, ćebad, zavežljaje to isto je bacao jer nije mogao to nositi. Vidio sam majke i očeve kako bacaju sve stvari a nose samo djecu. Kako je moja sestra imala malo dijete od dvije godine i bilo mu je hladno ja sam skinuo svoju bundu sa sebe i dao da omotaju dijete.
Pored grupe koja je išla kroz Jazmak jedna velika grupa išla je i kroz šumicu zvanu Kukurik a koja je vodila prema Gradu.Skoro svo stanovništvo koje se 11.juna našlo u Orašcu krenulo je u pravcu Radolja, tražeći spas. U pokušaju da se stupi u kontakt sa štabom TO i rukovodstvom općine Bihać uspostavljena je veza sa radio uređajem, koji se nalazio u kući Huseina Šehića. Radio stanica bila je instalirana još od ranije i bila je u službi osmatranja i javljanja 11.06.1992. godine oko 14 sati uspostavljena je veza i Memić se javio iz Orašca i opisao situaciju u kojoj se stanovništvo nalazilo. Pripadnici centra za obavještavanje i osmatranje mogli su putem radio stanice čuti granate.
Stanovništvo se izvlačilo čitav dan i grupisalo u reonu Radolja. Iscrpljenost, glad,hladnoća, kiša sve je ovo pratilo zbijeg tokom čitavog dana. Ranjenici kojima je pružena pomoć su nošeni ili vođeni. Previjanje je izvršeno sa običnim zavojima. Tokom čitavog zbijega narod nije znao za svoje najbliže. Roditelji su tražili djecu, žene muževe. Vladao je jedan opšti haos pojačan sa ubijanjima, paljevinom strahom. Mnogi članovi familija danima se nisu sastajali, a neki su se zadnji put u zbijegu i vidjeli. Po dolasku glavnine zbijega na Radolje već je padala noć. Kiša je neprekidno padala. Narod je bio na otvorenom, pod bukvama, bez ikakve zaštite. Vrlo teško se je mogla zapaliti vatra jer je sve bilo mokro. Rijetki su imali sreće da su imali komad najlona kako bi mogli napraviti malo nastrešnice kako bi spasili djecu. Najlon vrećice su bile najbolja i jedina zaštita. Posebno je na Radolju bio izražen nedostak vode za piće. Jedina voda koja je bila na Radolju jeste jedna lokva koju je tokom ljetnih dana pila stoka. U lokvi je bila stajaća voda, puna žabokrečine,mutna, prljava. Međutim narod nije imao drugog nego piti tu lokvu. Tokom noći skoro sva lokva je popijena. Ova lokva je bila 5-6 metara prečnika a dubine oko 1 metar. Vidjevši šta narod pije, a posebno djeca Kurtagić Esma koja je bila ljekar stomatolog u K.Vakufu,djeci je davala antibiotik penbritin kako bi donekle spriječila infekcije. Tokom bijega na Radolje dosta ljudi bilo povrijeđeno. Jedna od njih je bila i Husak Hava koja je slomila nogu na dva mjesta, uz pomoć ljeskovih štapova i zavoja Ahmet Hrnjić i Esma Kurtagić,Hrnjica Omer su imobilizirali nogu Husak Havi i takvu su je donijeli na Štrbački buk, Vajzović Sebiha je bila ranjena u ruku i ona je previjena i pružena joj pomoć. Među ranjenicima su se nalazili i teže ranjeni i to Hamzić Mine,maloljetni Ćehić Almin,Kasić Suad, Behrem Behrudin i dr. Medicinska pomoć ranjenima i oboljelim pružana je cijelim putem kojim je išao zbijeg pružali su dr. Esma Kurtagić i medicinari Hrnjica Omer-Tomo i Ramić Mahmut–Caran i dr.medicinari iz doline. Bez adekvatnih lijekova i sa vrlo malo zavojnog materijala oni su uspijevali donekle pomoći ovom narodu. Nije zabilježen niti jedan slučaj da je netko umro od posljedica iskrvarenja usljed nepružanja pomoći. Ovim herojima u bijelom bilo je vrlo teško pomagati narodu u zbijegu jer se zbijeg nalazio rasut na širem reonu. Bilo je slučajeva da su bukvalno trčali od jednog do drugog oboljelog i ranjenog. Velik broj žena je nosio malu djecu, a bilo i dosta trudnica. Žene sa malom djecom nisu imale hranu za bebe, a one koje su dojile djecu većinom su ostale bez mlijeka usljed gladi i straha. Glad, nespavanje, strah kod mnogih ljudi doveo do potpunog kolapsa
Uporedo sa bježanjem naroda prema Radolju četnici ulaze u Ćukove, Lužine, Duljke, Orašac.
Po proboju barikade u Dulibi četnici podržani sa oklopnim vozilima ulaze u Ćukove, pucajući zapaljivom municijom počinju goriti prve kuće i prva ubijanja civila, u Ćukovima počinju goriti kuće Tutić Hrustana, pale se mnoga sjena, dim je vidljiv sa svih strana. Sa ulaskom prvih grupa četnika u Ćukove, četnici koji su napadali sa Oraškog brda silaze prema Donjem Mlinu i time Orašac razdvajaju na dva dijela. Zbog toga jedan dio civila se nije mogao prebaciti prema Radolju. Sa ulascima četnika u popodnevnim satima počinju ubijanje civila55.
Oko 15 h četnici su u potpunosti ušli u djelimično napušteni Orašac, većina stanovništva je već bila na putu prema Radolju, a samo jedan manji dio je ostao kod svojih kuća što će se pokazati kobno po njih. Velik broj civila koji je ostao kod svojih kuća prošao je stravične torture i jedan broj je ubijen. Narod koji je bježao prema Radolju mogao je vidjeti kako gore kuće, kako počinje pljačka. Mogli su se čuti neprekidni pucnji koji su se razlijegali dolinom. Tokom čitave noći Orašac, Ćukovi, Duljci bili su obasjani od vatri kuća, štala, sijena koja su gorila. Miris paljevine se širio čitavom dolinom i do Radolja se širio.
Četnici koji su došli u Orašac u školi uspostavljaju komandu i logor. Počinju sa pljačkom prodavnica, odvoženjem auta, klanjem stoke. Bradati i prljavi sa noževima u rukama mogli su se vidjeti uz cestu kako piju i slave “pobjedu”.
Sa ulaskom u Orašac, četnici počinju sa maltretiranjima preostalih stanovnika ali istovremeno i sa zarobljavanjima i zatvaranjima muškaraca u školu. U školu su zatvarali sve muškarce bez obzira na godine. Tako su zatvorili i ubili Kasić Omera koji je bio rođen 1920. godine.Tokom dana i naredne noći počinje sakupljanje i dovođenje civila u školu.
Kasić Safet je došao na Radolje i nagovarao narod da se vraća kućama, da im četnici neće ništa i da im se garantuje sigurnost. Naivni koji su se vratili i vjerovali u sigurnost završili su u logorima ili pobijeni.
O teškoći u kojem se narod Ljutočke doline našao i pomoći koja je pružana svoja sjećanja na te dane govori Hrnjica Omer – Tomo :
U kriznom štabu obavljao sam dužnost komandira CZ, koja je imala zadatak da pomogne narodu . Formirao sam grupu ljudi koji su mi pomagali u tom poslu. Sjedište te grupe bilo je u školi. Glavni zadatak nam je bio da pomognemo prilikom evakuacije i da zbrinjavamo povrijeđene i oboljele. Naša pomoć je otpočela već 10. juna kada je narod K.Vakufa, Klise, Ostrovice počeo da bježi prema Orašcu. Među onim koji su bježali bilo je bolesnih iznemoglih, starih.
Među njim je bio i paraplegičara ( Alija Hamzić ), kojima smo pružali pomoć i zbrinjavali ih.U školi u Orašcu su nam se pridružili dr. Mustafa, dr. Esma i ostali medicinari iz K.Vakufa.
Mi koji smo pružali pomoć nismo imali lijekova, zavojnog materijala vrlo malo, bez esmarhovih poveza, udlaga, ili lijekova protiv bolova. Kada je narod dolazio cijelu noć smo pomagali, ja i Esma Đulkić obišli smo cijelu dolinu kako bi pomogli onim kojima je bila potrebna pomoć.U jutarnjim satima četnici su počeli svom silinom granatirati i pucati sa svih strana. Tada je došlo i do prvih ranjavanja i pogibija. Tačno u 15 h i 05 minuta obavjestili su me da ima poginulih na cesti kod kuće Mukanovića. Kada sam otišao tamo vidio sam strašan prizor, ljudi su bili bukvalno raskomadani, tu su poginuli Kulaš Mujesira i kćerka Sunita i Huse Omerdić. Kada su četnici počeli ulaziti u Orašac, naređeno je da počne evakuacija stanovištva u pravcu Basače i Radolja. Kada sam bio na Gradu počeli smo previjati i ukazivati prvu pomoć ranjenima. Previo sam Harića, Asima Hafizovića. Tu su pomagali svi a u prvom redu medicinari, Omanović Asima, Hadžić Merima, dr.Esma, Caran. Među ranjenima bilo je i teških ranjenika kao, Hamzić Mine, djete Ćehić Ahmeta Ibro Kurtagić, Topić Tofik. Mi koji smo pomagali nikada se nismo susretali sa ovakvim vrstama rana, bez adekvatnih sredstava i lijekova. Posebno bi istaknuo slučaj Husak Have koja je slomila nogu na dva dijela i mi smo joj napravili improvizovanu imobilizaciju i dali narko – analgetik. Havu smo uspjeli evakuirati sa ostalim narodom. Tokom čitavog puta prema Radaolju bilo je povređenih usljed detonacija, padova i svima se nastojalo pomoći. Na Radolju posebnu teškoću prestavljao je nedostatak pitke vode, ljudi su pili lokve, kišnicu. Dizenterija među narodom poprimila je oblike epidemije. Među stanovništvom je bilo dosta male djece koja su imala povišenu temperaturu, a mi nismo imali lijekova. Posebno je bilo dosta slučajeva da su ljudi padali u nesvijest od posljedica iscrpljenosti, umora, straha.
Do dolaska u D.Lapac narod, ranjeni, oboljeli bili su samo naša briga, UN je pomogao samo najtežim slučajevima na Štrbačkom buku.
Posebno bi naglasio da su četnici na Štrbačkom buku odvajali sve one koji su ranjeni i da je mali broj odvojenih danas živ i za sudbinu mnogih se i danas ne zna.
Sjećanje na prve pogibije i ranjavanja u dolini prenosim od Hadžić Muharema –Harića :
Od ranih jutarnjih sati prvog dana Kurban Bajrama počelo je strašno granatiranje i pucnjava sa okolnih brda po čitavoj dolini. Ja sam bio kod škole, u kojoj su bili smješteni ljudi koji su prethodnog dana izbjegli iz K.Vakufa, Klise, Ostrovice. Škola je bila puna žena djece, staraca. Kada su četnici počeli direktno pogađati školu, naređeno je da se počne sa evakuacijom prema Basači i dalje prema Radolju.Ja sam stajao na cesti ispred škole i vidio sam da je iz jednog razreda kroz prozor iskočila Bika ( Kulaš Mujesira ). Prilikom iskakanja uganula je nogu i nije mogla ići.
Ja sam je poveo, a njenu malu djevojčicu je uzeo Omerdić Huse. Krenuli smo ispred škole da bježimo. Bika nije mogla da nosi cipelu na nozi koja je počela oticati pa je bacila jednu cipelu, tako da je išla bosa. Kada smo došli do kuća Mukanovića, ja sam rekao da idem tražiti svoju porodicu za koju nisam ništa znao. U tim trenutcima sustigli smo Bikinog brata, Jusufa. Ja sam odmakao od njih nekoliko metara kada je odjeknula snažna eksplozija. Detonacija me je bacila na zemlju, osjetio sam strašnu bol u predjelu butine i noge. Kada sam pogledao vidio sam da svi leže okolo. Pokušao sam dozivati Biku, nije se odazivala. Puzajući sam prišao bliže i vidio Biku da je sva raskomadana, jer joj je je granata pala pred noge. Njena maloljetna kćerkica koju je nosio Huse Omerdić takođe je bila mrtva. Husu je geler pogodio u leđa i izišao na prsa i taj isti geler ubio je i malu Sunitu. Jusuf Bikin brat je rekao da su svi mrtvi. Krvi komadi mesa ostali su po asfaltu. Ja nisam mogao ići, nego sam puzao, pužući sam se uspio izvući do kuća Huske Šahbazovića. Cijelo vrijeme granate su padale, pucali su i meci su zviždali na sve strane. Pužući i oslanjajući se na nogu uspio sam doći do svoje kuće. Tu sam zatekao svoju porodicu , četnici su već ulazili u selo. Vidio sam četnike da su došli do kuće Ene Anadolca. Uzeo sam svoje dijete u naručje i sa ostatakom porodice krenuo prema Gradu. Bolovi su bili jaki, rana je krvarila. Na Gradu mi je prvi pomoć pružio Hrnjica Omer – Tomo, koji me je previo. Pucnjava, granatiranje je i dalje nastavljeno predamnom je ranjena Hamzić Mine, supruga Juse Hamzića, ranjena je teško u predvelu kuka. U takvom stanju smo se preko Basače izvukli do Radolja. Kada smo stigli na Radolje, noć je već počela padati. Tu su me još jednom previli Tomo i dr. Esma Kurtagić. Ujutro kada su počeli odvajati ljude na Kliševiću, tražili su da se jave ranjeni. Govorili su da će ranjenima pomoći. Međutim ranjene muškarce koji su se javili odveli su u logore, a neke ubili za koje se i danas ne zna. Na Štrbačkom buku su tražili i dalje ranjene, kada sam htio da se javim, Caran me je vratio i rekao ako mislim ostati živ da se ne javljam. Prilikom izdvajanja ljudi Mile Stupar me je izdvojio, ja sam se nekoliko puta vraćao među narod, a oni su me iznova izdvajali. Odjednom su donijeli neki komadić papira i pročitali moje ime. Stupar me je odveo do nekog majora. Taj major me je pitao gdje sam i kada ranjen, kako sam ranjen, dali sam imao pušku. U društvu toga majora bio je i Kasić Safet, ja sam odgovorio da me ranila granata, i da su još troje ljudi poginuli,da nisam imao pušku. Taj major je počeo da viče, govorio je da niko nije poginuo, da nije bilo granatiranja i da ništa ne govorim. Ja sam mu rekao da me puste jer imam malu djecu, poslije sašaptavanja sa Safetom, rekao je da me vode i prebace preko mosta. Kada sam odlazio major mi je rekao da stanem i da kada dođem u Bihać prenesem Nenadu Ibrahimpašiću da će sa Bihaćem biti isto što i sa Orašcom. Kada sam prelazio preko mosta jedan četnik me je udario u predjelu rane. Bol je bila tolika da sam skoro pao u nesvijest i rana je ponovo počela krvariti. Po prelasku mosta iodlasku u D.Lapac vojnici UN su mi pružili pomoć. i tako sam došao u Bihać.
–izvodi iz Knjige “Ljutočka dolino nikad ne zaboravi” autor Mujo Begić, Bihać 2004
